Eto, bila sam jučer na koncertu od Psihomodo Popa, ali nije bio baš jako dobar. Prošli mi je bio puno bilji. Uostalom, prošli koncert od njih (onaj prije 2 godine) mi je bio prvi pravi koncert u životu. Na tom koncertu sam skakala kao budala i derala se i bilo mi je super... Tjedan dana poslje još sam imala upalu mišića i bila sam promukla od deranja. Na ovom koncertu nisam baš skakala, nisam se derala i nije bilo zabavno kao onda, bilo je jedno 1000 puta dosadnije i jadnije. Opet sam bezvoljna i opet mi je sve tako ravno. I opet me ništa ne uveseljava. Opet se osjećam tako jadno i opet mi se ne izlazi... Koja sam je sjebana budala... U ovakvim trenutcima se tako mrzim i ne podnosim i želim se ubiti da je ta količina mržnje i želje za samoubojstvom neviđena na ovom svijetu. Totalno sam izgubljena i ne znam šta da radim. Ali više ništa nije zanimljivo kao što je prije bilo. Prerano sam počela izlaziti i sada mi je dosadno izlaziti jer sam već skoro sve isprobala i više nema zadovoljstva u stvarima u kojima sam prije uživala. Sve mi je postalo takoo dosadno i takoo ravno da je to nezamislivo. Prije 2 godine bila sam tako sretna i tako puna života i jedva sam čekala da odem van ili tako nešto... Sad sam izgubljena, ne želim izlaziti. Samo čekam taj London, ali kom se da čekati 6.7 ?! Ja već pomalo gubim živce. Ne znam, stvarno ne znam šta da radim. Potpuno sam izgubljena i tako, tako sjebana. Želim puno toga, a opet ne želim ništa. Ne znam, ne znam šta da radim. Samo se nadam da se ovo ljeto neće pretvoriti u prošlo.
Jedina stvar na koju još uvijek svjetlo gledam je band. Sutra možda sve zajedno idemo gledati instrumente. A probe isto tako možda usoro počnu. Da, tomu se isto radujem i to jako. Imam hrpu pjesama, mračnih, tužnih koje će valjda naći put do slušatelja...
Post je objavljen 20.06.2005. u 12:40 sati.