Ne sjeća se kakve je boje ta ulica, nije je nikada vidjela praznu. Ali je zamišljala, to da. Svakog je poludana utisnutog daha ulazila u tuđe živote. Komadi rečenica, tu i tamo, taman dovoljni da nasluti, ali ne i da zna. Na neke se stvari ipak nikada ne navikneš. Znaš da su tu, a opet im se iznova iznenađuješ. Voljela je trgovine sa zvoncem na ulaznim vratima. Baš ova, tako puna mirisa, a jedini u njezinom umu dopušten - miris alkohola u kuglicama vate naguranih u nosu. Birala je po boji i sjećanju, važni su ipak bili tučci. Sliku je u glavi orijentirala horizontalno. Temu postavila trenutak ulijevo od sredine. Zatvorila je oči i obuhvatila je rukama. Tvrda i debela, baš kako treba. Ova će biti plava. Na žutoj podlozi. Veliki cvjetovi imaju jake stabljike, oni se ne boje. Ritmičnim nizanjem klimanja njihovih glava rastvoriti će želju. Uvući prste u rupu i tamo sakriti zlatni rez. Dinamički odnos ravnoteže. Sve promjene prema očekivanjima, uzdasi dostupni samo onima koji traže. Među donjim isturenim laticama. Iscrtani među žilama. Poput njezinih, nabubrenih mučninama pentostatina. Zaigranih s mirisom uljanih boja i naribanog egzotičnog začina.
Post je objavljen 20.06.2006. u 07:28 sati.