ne sluša me.. i to je jednostavno to...
ja mu lijepo kazem, onako ljudski, ''ne mogu više o njemu razmisljat, želim leć, spustit glavu na jastuk i na miru Božjem zaspat''.. al, ne... moj mozak je MAGARAC...
u sretnoj sam vezi, u životu mi je sve super i onda prije dva tjedna imam 5. obljetnicu mature, vidim ga, ponaša se kao normalan ''on'' i opet unosi nemir u moje misli... zasto ima takav učinak na mene...? pa ja bar nisam neki slabić... valjda svatko ima bolnu točku, ja znam da on je moja., i ja sam njegova... samo on si to ne moze priznati... on je bio moja srodna duša, moj najbolji prijatelj, živimo 50m jedno od drugoga (a nikad se više ne vidimo, osim u prolazu!)... prije 5 godina je rekao ''više ne možemo biti prijatelji'' jer je njemu ,nakon 100 godina intenzivnog i once-in-a-lifetime prijateljstva i bliskosti koje nemas s nikime drugim u svom svijetu, puhnulo da me voli.. al ''voli'' i to mi je pokazao na sve načine... a ja sam vješto u strahu zatvarala oči...... i onda se 1,5 godinu trudio se spasiti prijateljstvo, biti mi prijatelj.. al 2002. je to bilo to.. the end... meni je trebalo 100godina da si priznam da sam i ja njega "voljela" ali ne "toliko i tako".... ma da je on bio i najdivniji tip na svijetu nema te ljubavi za koju bi mijenjala naše prijateljstvo, jednostavno nisam bila spreman na bilo kakav rizik ne znajući da moje ignoriranje njegovih osjećaja samo pogoršava stvari... ''Na obalu rijeke piedre sjela sam i plakala''...
''...ja sam znala što mi je htio reći, ali nisam htjela slušati... jer on je bio od one vrste mladića koji jednog lijepog dana odu u potragu za novcem, pustolovinama ili snovima. Ja sam trebala ostvarivu ljubav, moje srce i tijelo bili su još uvijek netaknuti, čekajući da ih pronađe princ iz bajke...''
eto... i sad smo se vidjeli.. i bili cijelu većer zajedno.. i pričali, i plesali i gledali se preintenzivno u oči... i sve mi je bilo jasno.. jer znam svaki njegov pogled.. i znam da me još uvijek voli... i sve se vratilo... a on je slabić da se ne može ni nosit sa činjenicom da naša priča nikada nije imala kraj već je samo uzeo škare i prerezao naš film... ja imam dečka kojeg volim ludo i to je to, ne namjeravam ga ikada zamijeniti za noviji model ali sam bar iskrena i ne glumim da mi je sve ravno i da mi ne fali naše prijareljstvo... a on.... ima takav obrambeni mehanizam protiv mene da je sljedeči dan glumio da nema on poima da smo mi uopče se vidli.. haha.. ma skoro, slično tome... onda stanem i mislim si, pa jel moguće da si tako jadan..!? jel moguće da si tako nesiguran? jel moguće da si tako slab? ja sam tip kojeg i najmanja stvar izludi ako nema početak i kraj... (blago rečeno, ja sam Monica iz ''Prijatelja''...).. i poludim kad imam ispred sebe čovjeka koji sam sebe ubjeđuje u laž.. hej, pa to je bila moja furka, ali prije 5 GODINA!!!!.. i to je ono što mi ne da mira, ta njegova bullshit slabost i strah bez razloga... on doslovno na glas ponavlja svako malo ''ja imam curu''...! a ja ga gledam wtf, zašto mi to govoriš... !!??? i fakat mi ništa nije bilo jasno a onda skuzim da osoba kojoj on to govori nisam bila ja... već on... a ja ništa ne pokušavam, hej čovječe čega se bojiš...!!!!!!!!!
moj mozak je magarac... mago, pliz vodi me u krevet.... želim spavat.. na miru.. ovo je priča za neke druge sate...
Post je objavljen 20.06.2005. u 01:10 sati.