Ponekad bih poželjela vratiti vrijeme… ispraviti samo jednu stvar u svom životu…
Inače nisam osoba koja razbija glavu nad napravljenim stvarima, često mi se dogodi da napravim neke stvari ne razmišljajući o posljedicama, ali vrlo rijetko žalim zbog nečega…
A zbog tebe mi je žao, jako mi je žao…
Žao mi je zbog toga što smo uništili jedno prekrasno prijateljstvo… ti zbog mene, ja zbog sebe…
Sva ona ljeta i zime koja smo proveli skupa igrajući skrivača u tvom dvorištu, one naivne dječje šale koje smo kužili samo nas dvoje, sve one trešnje koje si krao ispred kuće moje bake i činjenica da te poznajem onoliko dugo koliko znam i sebe… i da si uvijek bio tu kad sam trebala prijatelja… Zašto ti to nije bilo dovoljno? Zašto si mi dopustio da te povrijedim? Zašto ti moje prijateljstvo nije bilo dovoljno?
Možda sam ja ustvari bila naivnija od tebe…Mislila sam da se mogu poigravati tvojim srcem kad su moje ostale igračke bile daleko…U velikom gradu kojem sam pripadala…
S vremena na vrijeme pojavljivala sam se u tvom životu da te podsjetim da ona nikad neće biti ja…tek toliko da budem sigurna da me još uvijek voliš… da unesem malo uzbuđenja, nemira i lažne nade u tvoj savršeni mali život…
Mislila sam da ćeš mi uvijek ponovo oprostiti… I negdje u toj igrici prešla sam sve granice, a da to nisam ni shvatila… Kao dijete koje se zaigralo i prekasno shvatilo da je odavno trebalo biti doma… Kao ovisnici koji svaki put sebi ponavljaju «Ovo mi je zadnji put, neću više nikada…»…
Stvarno sam te htjela pustiti da budeš sretan s njom, ali neka glupa taština šaputala mi je da te ne smijem pustiti da je zavoliš… I zato sam svaki put podgrijavala vatricu…Onoliko koliko je trebalo da se ne ugasi…
Žao mi je… nisam znala da me zaista voliš…
Čitavo sam vrijeme uvjeravala sebe da je to tek glupava pubertetska zaljubljenost koja te malo opalila po glavi…čak i onda kada si rekao da bi se preselio u Zagreb zbog mene, čak i onda kada nisi otišao u Italiju da bi me imao samo na par dana…
Jer kako osoba koja stvarno voli može prelaziti preko toliko laži, poniženja i neiskrenosti…kako netko tako iskren i dobar poput tebe može voljeti nekoga kao što sam ja…
Vidiš, nisam to mogla shvatiti… Tvoja ljubav se nije uklapala u moj površni, namješteni, licemjerni veliki svijet… i zato sam se potrudila da je uništim…pokušavajući je zadržati…
Sama se sebi divim kad pomislim na to što si sve riskirao zbog mene…Valjda sam ti bila nešto vrijedno…dok si ti meni bio samo prijatelj koji je u meni vidio «ljubav svog života»… koji je poderao avionsku kartu za Rim jer sam mu obećala da ću tih par dana koliko sam ovdje provesti s njim… koji je prekinuo vezu od 10 mjeseci da bi bio sa mnom…koji je prekasno shvatio da ga ja nikad neću moći voljeti onako kako on to želi…
Žao mi je zbog onoga što sam napravila prošlo ljeto… znam kako je to ispalo… znam da sam ispala najveća gadura u svemiru…ali nisam htjela da saznaš na taj način…i da krivo shvatiš razloge zbog kojih sam prešla sve granice…
Nisam to napravila da bi ispao budala…kao što misliš…
Nisam to napravila zbog toga da imamo mjesto za tulumarenje… kao što misliš…
Nisam to napravila da te povrijedim…kao što misliš…
Znam da ništa što kažem ne može opravdati to što sam napravila… ali zaista su me uspjeli uvjeriti da si postao kao ja… da mi se želiš osvetiti…
A ti si samo želio malo moga vremena… malo iluzije da osjećam nešto prema tebi…
Žao mi je što sam toliko puta zaribala tvoju vezu…
Žao mi je što si se zbog mene toliko puta posvađao sa starcima…
Žao mi je što sam te zamalo posvađala sa najboljim prijateljem…
Žao mi je što već godinu dana ne želiš razgovarati sa mnom…i što ne možeš progutati ponos u ime svih ovih godina koje se poznajemo…i što se nisi sjetio mog rođendana… i što mi kažu da si sretan s njom… i da me mrziš…
Žao mi što sam ikada ljubila tvoje usne… i što sam te navela da zbog mene napraviš ono što inače ne bi… i što si se veselio svaki put kad bih ti javila da dolazim…
Žao mi je što si ikada poželio nešto više… i što ja nisam rekla «NE!»...