U noćima i danima koje su provodili zajedno, postao je dio nje
i voljela ga je žestinom poniklom iz svih onih godina potiskivane
i lude čežnje za nečime što nije znala ni sročiti -
sve dok u njezin život nije kročio Robert Kincaid
I kada joj suprug...mnogo godina kasnije...kaže:
Francesca, znam da si i ti imala svoje snove!
Žao mi je što ti ih nisam mogao ostvariti....
A u drugom dijelu knjige...jer i on postoji...nastavak:
Proklinjem vražju starost, odustajem i pretvaram svoj život
u pravi pakao. Jedno je stvarnost, ali odustati od svojih snova
je put prema polaganu umiranju...
I kaže:
Ništa drugo, samo opet stupiti u njezin prostor. Bolje nego žaliti
samoga sebe, gledati što jesen čini lišću i leptirima, plačući zbog
onoga što se nikada neće ...dogoditi
I opet:
Ako te ne dodirujem, bojim se da bi svega ovoga moglo nestati...
I na kraju:
Dovraga, tko kaže da vatre dogorijevaju? Možda malo trepere,
ali nikada se potpuno ne ugase...
Post je objavljen 18.06.2005. u 23:29 sati.