Marketing
Glicerin
Prije nego objavim nove nastavke "Feniks gori" evo jedna kraća priča da možete čitati nešto što ima kraj, ali zbog dužine nema baš radnju. Osim što spada u angst priče, ovu priču pisci fanfica svrstavaju i pod "tissue warning" tj, upozorenje maramica. Kao što naziv govori to su tužne priče kojih ima malo more u svijetu Buffyverse fanfica koje nažalost imaju sklonost da imaju previše patetike i jeftine tragike. Ova priča nije pretjerana na taj način i autor ima zanimljiv stil. Iako se ne spominju sva imena brzo ćete shvatiti o kome se radi. Događa se odmah poslije kraja 5. sezone "Buffy" pod pretpostavkom da se Angel nešto ranije vratio iz druge dimenzije na kraju 2. sezone "Angela".Inače stil pisanja u ovoj priči je jedan od najzanimljivijih koji sam vidjela.
Glicerin
(Glycerin)
by Blackwinged Angel
Nježno stavlja plosnati kist u plitku, najmanju posudicu boje u prahu i onda prelazi njime preko njenog lica. Ona je u nekoj vrsti sna, ne miče se, ne reagira, samo i dalje drži oči zatvorenima, njeno tijelo nepomično i tiho pod nježnim potezima kista. Uzima tanku olovku s mekanim crnim vrhom i ocrtava rubove njenih trepavica i onda ih naglašava i čini ih punijima češljastom četkicom za maskaru.
Muškarac u kutu ne govori ništa, jer ne može naći riječi i zato jer i da ih nađe ne bi ih mogao izgovoriti. Nije izgovorio - ni jednu riječ - već tri dana.
Muškarac kraj stola to smatra pomalo smiješnim. Žena na stolu - gluha, muškarac koji mu je dao dosta novaca da gleda kako je uređuje - nijem. Muškarac u kutu to ne smatra smješnim, ali opet, teško je naći nešto što ga nasmijava.
Nije se ni smijao tri dana.
Ni sada se ne smije niti govori. Promatra gotovo netremice tamnim, tužnim oči, ruku prekriženih preko širokih prsiju, nervozno stisnutih šaka. Nitko ne vidi njegove šake. Sakrivene su u njegovom tamnom kaputu, a čovjek kraj stola ga ionako ne gleda - zauzet je svojim poslom i nije ga briga - a žena mu zasigurno ne poklanja nikakvu pažnju.
Da netko od njih dvoje mari vidjeli bi jezivo bjelilo članaka njegovih stisnutih šaka, kratke nokte koje su već stvorili rane u njegovom dlanu koje brzo zarastaju.
(mora prestati stezati šake)
i tanke crvene crte na unutrašnjosti oba zapešća.
(Cordelia je plakala kad je vidjela krv kako lipti i tresla ga kad joj nije htio reći zašto je to učinio)
Muškarac kraj stola uzima malu tubicu sa police iznad stola, otvara je i vadi trokutasti gusti kistić natopljen bogatom crvenom bojom. Prvo ocrtava i boja punu donju usnu, a zatim lijepu oblikovanu, gornju. Muškarac se u kutu se trgne dok muškarac kraj stola stavlja kapicu na ruž i stavlja ga na mjesto.
Muškarac kraj stola gleda njene zatvorene oči.
(On to ne zna, ali zelene su. Muškarac u kutu to zna. Sanjao je tu boju prošlu noć.)
i uzme četkicu srednje veličine, s kratkim dlakama i prelazi s njom preko jedne obrve pa preko druge. Vraća četkicu na mali stol i uzima veliki kist sa polukružnim, zaobljenim krajem i mekim dlakama. Otvara kutijicu s jakim ružičastim rumenilom. Tako je blijeda... Muškarcu u kutu se ne sviđa što je tako blijeda. Ne želi da muškarac kraj stola upotrijebi ružičasto rumenilo jer nije bila ružičasta, ne na licu
(niže, ondje je bila ružičasta. Njegova)
Njena koža je bila boje meda
(Još se sjeća okusa)
a ne ova jarko ružičasta. Zbog toga izgleda kao netko drugi i njemu se to čini kao neka vrsta svetogrđa.
Ali ništa ne govori, ne dok muškarac kraj stola stavlja kist u vrlo pogrešno ružičasto rumenilo, niti kada prelazi s njim preko njenih mekih obraza i lijepo oblikovane čeljusti, ne kada dotiče njime njene male
(teta muškarca u kutu je imala vrt. Kad je bio malen, posjela bi ga na zemlju, prste mu prislonila uz nježne latice njenog omiljelog cvijeća - bilo je jarko ružičasto - i rekla mu "ljubavi, zapamti jednu stvar. Cvijeće je vrlo slično ženama. Zapamti to." On je pitao zašto, a ona se nasmijala i rekla mu da će znati kad bude stariji. Sada je znao.)
usne, nekad često nakrivljene u smiješak na njenom licu
(muškarac u kutu se sjeća kako je bilo živjeti ondje, imati raj i pakao u njenom poljupcu)
kistom polako niz njenu čeljust, po njenom blijedom vratu
(sjeća se kako je bilo i tu imati raj i pakao)
zastaje na trenutak nad blagom udubinom pri dnu vrata. A on ne govori ništa, ne zato jer je zaboravio govoriti ili zato jer ne zna koje su riječi prikladne. Ne govori zato jer je razmislio o ovom svetogrđu i odlučio da bi bilo lijepo prekriti maskom prelijepo stvorenje na stolu.
Može se nakratko pretvarati da to nije ona.
(misli da to nije u redu i osjeća se krivim zbog toga)
Muškarac kraj stola gleda ženu na trenutak i onda shvaća da je muškarac u kutu cijelo vrijeme znao: jarko ružičasta je vrlo pogrešna. Ona nije cvijet
(muškarac u kutu želi da jest. Mogao bi je držati u ruci, milovati njene snažne listove i nježne latice, dati joj mnogo ljubavi i vode i )
ona je sunce. Ona je zlatno proljeće, sigurno ne ova užasna ružičasta Malibu barbica. Muškarac uz stol se nasmiješi muškarcu u kutu koji skreće pogled. Muškarac uz stol uzima meku pjenastu spužvu i briše većinu ružičastog. Kopa po svojim bočicama i kutijicama i nalazi nešto prikladnije za sunce. Za raj. Za
(anđela)
nju ovako smrznutu
(ne, ne smrznutu. Nije tako hladna. Nije hladnija od muškarca u kutu.)
savršenu, zauvijek
(slična muškarcu u kutu, zapravo njegovo zrcalo. Oboje savršeni zauvijek, ali njena nevinost je sačuvana i njegova . . .bol je sačuvana . . . i na kraju, ona će pasti žrtvom vremena, nestat će, dok su njegove rane unutra . . .a njegovo lice - kao uvijek - nepromijenjeno, bez bora . . . )
Muškarac kraj stola otresa ružičastu sa kista i stavlja ga u zlatni prašak. Muškarac u kutu misli da ova boja bolje pristaje, ali nije siguran je li to dobro. Biti će se teško pretvarati ako izgleda točno kao ona.
Muškarac u kutu gleda kako muškarac uz stol ponovo radi sa kistom
(gleda svoju tetu sa njenim cvijećem; Odrezala bi puno krilo cvijeća jarkih boja i on bi joj pomagao nositi ga, spotičući se na svojim dječjim nogama, ispuštajući cvijet tu i tamo. Ona ga je gledala, smiješeći se i kad bi uspješno donio svježe ubrano cvijeće, ona ga je nježno stavljala u vodu u vazi. "Pazi, ljubavi," promrmljala bi, uzimajući mali kist i bočicu u ruke. "Ovako možeš zauvijek očuvati cvijeće, jesi li znao to?" gledao bi je sa svojim velikim, tamnosmeđim očima dok je ona mazala glicerin preko latica svježe ubranih cvijetova )
na njegovoj
(znao je da je cvijeće mrtvo)
lijepoj djevojci, koja leži na stolu, sada tako daleko od njega.
(ali, izgledalo je tako živo )
Muškarac u kutu je promatrao
(i spokojno)
kad je muškarac kraj stola završio s poslom, stavljajući poklopce na svoje staklenke i kutijice
(glicerina )
šminke, čisteći svoje četkice i kistove i spremajući ih. Prekrivajući je s plahtom
(kao cvijeće zimi, da ga ne ošteti hladnoća )
i gurajući njen stol na drugi kraj prostorije
"Pa, moj posao ovdje je gotov.
(cvijeće je slično ženama )
Idem kući.
(sjećao se kako je bilo živjeti ondje, imati Raj i Pakao u njenom poljupcu)
Sad morate otići."
Muškarac u kutu se ne miče. Kao što se ne smiješi. Kao što ne govori. Nešto drugo se dogodilo, nešto što je gotovo zaboravio
(volio bi da su žene cvijeće)
kako
(zašto)
činiti. Muškarac u kutu gleda za njom, hladne suze teku niz njegovo
(ruke razderane, grimiz teče u potocima u kadu. Cordelia je plakala.)
lice.
"Jeste li me čuli? Treba li vam
(glicerin)
prijevoz?"
Čuje te riječi iz velike daljine. Kao iz drugog svijeta. Odmahuje glavom.
Ne treba prijevoz. Ono što treba je
(glicerin)
Kraj
Post je objavljen 17.06.2005. u 21:48 sati.