Pratim krajičkom oka ovu priču o zdravstvu u hrvata i neminovnoj reformi koja mora uslijediti prije ili kasnije, a sve to nekako nakon zadnjih događanja po zagrebačkim bolnicama.
Moj je stav kako je zdravstvo skupi posao te kako to netko treba platiti. Počeo bih sa zdrastvenim doprinosom koji je takav kakav je te je navodno solidaran jer siromašniji plaćaju isti postotak kao i imućniji. To mi nikako nije bilo jasno jer svatko od nas (barem na papiru) ima pravo na identičnu uslugu, te bih ja osobno bio daleko sretniji da mi netko kaže kako moje zdrastveno košta xxxx kuna mjesečno te da za te pare mogu očekivati yyyy. Identično kao i polica osiguranja koja kaže da ako ja uplatim premiju od xxx kuna mjesečno/godišnje u slučaju štetnog događaja imam pravo na xxx.xxx kuna odštete.
Ukratko veliki sam pobornik plaćanja usluge koju kupuješ i želim znati što za nju dobijem. Ako je moja plaća velika i moram platiti primjerice 4.000kn mjesečno doprinosa, onda ako se razbolim očekujem da usluga koju dobijem ne bude identična usluzi koju je dobio netko tko plaća 500kn mjesečno. Zato na kraju i postoje police osiguranja (a cijeli sustav se zove zdrastveno osiguranje) kako bi se cijena u slučaju štetnog događaja svela na donji minimum po osiguraniku.
Druga stvar su lijekovi i participacije. Trebalo bi se malo igrati statistike no mislim da participacije treba uvesti na svim razinama jer naši ljudi imaju nezgodnu naviku kreirati kućne apoteke a liječnici valjda imaju naviku ispunjavati želje svojih pacijenata. To košta. Kada bi se moralo malo participirati u tim troškovima tada onda bi vjerojatno ljudi malo razmišljali o tome što rade. Kada bi rekli npr. da lijekove do 20kn morate platiti sa 80% vrijednosti, do 100kn sa 60% vrijednosti pa sve do nekih skupih lijekova u kojima sudjelujete sa 10 ili manje % tada bi vjerojatno ukupna potrošnja bila manja.
Treća stvar je opseg usluge; na papiru naše zdravstvo je savršeno i svatko ima pravo na praktički svaku moguću i nemoguću uslugu no kada svi imaju sve tada nitko nema ništa i to je stvarno stanje. Ja nisam nikada bio osobito bolest no 1992 sam imao jednu opakiju prometnu nesreću od koje i dan danas patim, no poanta je da u desetak godina koliko sam se aktivno bavio mojim glavoboljama nikada nisam uspio doći do razine da mi netko kompetentno objasni o čemu se radi, ili pak da mi da lijek koji će moju glavobolju izliječiti. Istraga je i dalje u tijeku, lijekove si nabavljam u njemačkoj no rješenja nema na vidiku.
Četvrto, imam kolegu koji ima iznimno bolesnu majku i cijela ta priča je iznimno mučna za slušati a sasvim je sigurno kako je to vrlo teško živjeti. No u njegovom slučaju je poanta ta da brdo specijaliziranih pregleda (za koje bolje da se bogu molite da nikada im niti imena ne saznate) nije moguće napraviti u realnom vremenu (tj. u vremenu kada bi od takve dijagnostike pacijentu stvarno nešto moglo pomoći) nego se ti pregledi odgađaju za neke termine daleko u budućnosti (za što ja imam posebni izraz; "pluskvamperfekt ali u futuru"), osim naravno ako se ne stimulira netko u lancu kada je odjednom sve moguće napraviti praktički istoga časa. Naletio sam tijekom godina na brdo mjesta gdje se stimulacijom mogu rješavati problemi, i donekle mi je to jasno i "prihvatljivo" kada vam to napravi neki majstor, HTovac ili električar - no krajnje mi je degutantno kada to isto napravi liječnik - isti taj koji je potpisao zakletvu da će pomoći svakome ima najmanje problema da u džep stavi kovertu koju mu ljudi daju u trenucima najveće boli i ranjivosti.
Liječnici naravno imaju pravo na dobre i stimulativne plaće, vrhunsku opremu na radnom mjestu i sve pogodnosti koje im se mogu smisliti, no nikada nisam čuo ili vidio manje ljudskosti nego u bolnicama - mjestima gdje toga treba više nego igdje ili ikada.
Ukratko; smatram da bi se razina uslage morala redefinirati i vidjeti što se sve točno nudi, kome i po kojoj cijeni - nadalje, lijekove i usluge ima smisla participirati i to je neminovno. I posljednje, zdrastveni sustav kažu ima 60.000 zaposlenih i nekako sam uvjeren da bi se tu čuda mogla napraviti, samo treba malo volje i dobar želudac.
Post je objavljen 17.06.2005. u 18:07 sati.