Filip i ja radimo zajedno. Na gotovo istome radnom mjestu. Plaća nam je približno ista, sličnih smo godina i podjednakih hobija.
Filip i ja ipak nismo isti u svemu. On je oženjen, ja nisam; on uređuje kuću i gradi klijet, ja ništa od navedenog; on puši marlboro, ja stošu.
Do prije nekoliko mjeseci i Filip je pušio stošu. Sestra (također pušačica) govorila mu je da izgleda kao jadnik, neka puši bilo što osim stoše, sada više nije student, radi i ima novca.
Filip je odlučio pušiti marlboro. To se pokazalo mudrom odlukom jer sada manje puši i gotovo da troši istu količinu novca na cigarete. I najvažnije, više ne izgleda kao jadnik.
Kod stoše najviše volim ono što joj svi ostali zamjeraju – meko pakovanje. Meko pakovanje cigareta ima brojne razvojne faze: nova i sjajna faza, malo izgužvana faza, prvi-put-u-džepu-za-sjedenja faza, podrapana faza,… Svaka od tih faza dijeli se na još brojnije podfaze, ali to već ionako zna svaki pušač (a ovo drugoj publici i nije namijenjeno!).
U jednom danu kutija moje stoše prođe gotovo sve razvojne faze, ali meni je najdraža ona posljednja: kada je moram podrapati da bih izvukao jednu od tri zgnječene cigarete. Tada je već sva izgužvana, a srebrna folija nepravilno strši iz unutrašnjosti.
Moje društvo s odjela gotovo svaki dan sjedi u kantini i odmara nakon nabrzinu pojedena ručka, a na stolu je obično pet-šest kutija cigareta: četiri-pet marlbora i jedna stoša. Taj zlatni komad papira (ma u kojoj fazi bio) uvijek se ponosno izdvaja iz mase bijelih kutija. Njezino izborano lice govori o životu koji je proživjela, o ljudima i prostorima koje je posjetila, o borbama u kojima je pobijedila. Njihova savršena linija i pravilni uglovi ne govore ništa.
Kao pojedinac sa stilom u bezličnoj masi.
Post je objavljen 17.06.2005. u 17:00 sati.