Opet jutro poslije tebe. Spava mi se. Jako. Uskovitlane misli, sludjeno tijelo. Griznja savjsti izviruje ispod svega, mucenje, strah, sladostrast. Uzas... Pokusavam se fokusirati na bitno, a ne znam gdje je to bitno vishe uopce. Radim, trgam se. Bjezim opet. Zasto?
Ovo treba stati. definitivno. Nema smisla. Ja se iscrpljujem sve vishe i vishe. Ti tones sve dublje i dublje i ispreplices se u mrezama koje stvaram. Onim nevidljivim. Ne kuzis ih i ne vidis. Tek kad se upetljas shvatit ces. I onda ces me mrziti. A ne zelim da me mrzis. Jer ovo sto ja za tebe osjecam je stvarno. Nijedna emocija ni kretnja nije lazna. Samo je nestvarna. Nemoguca. Neprilicna. Sebicna. Jako sebicna.
Post je objavljen 16.06.2005. u 11:02 sati.