Prije oko mjesec dana u tisku se naveliko pisalo o mesu uvezenom iz Brazila. Uvoznik je bi Pivac Vrgorac. Možda i nije toliko bitno odakle je već način na koji se meso tretiralo a isto nije pisalo u domaćim deklaracijama. Riječ je o tome da se meso, po klanju životinja i vađenju iznutrica, zamrzavalo posebnim plinom. Navodno taj plin nije štetan, iako će se pravi rezultati znati nakon proteka određenog vremena. Kad se uzmu u obzir: udaljenost, vrijeme dok se izvrši prerada u Brazilu, dopremu do luke, utovar, dok brod stigne do naših luka, izvrši pretovar i na kraju dok se meso dopremi do uvoznika i podvrgne određenim tehnološkim procesima da bi se dovelo u stanje da se može dati na tržište, ipak protekne određeno vrijeme. Kako onda takvo meso može biti svježe?
Primjer drugi. Prije par godina pričao sam s čovjekom koji je radio u nekad poznatoj (danas propaloj) splitskoj tvrtki Mesopromet. Ono što djeluje nevjerojatno jest slijedeće: u vrijeme rata, negdje 92'-93' (ne sjećam se godine točno) dobili su meso iz Australije. Riječ je o njihovoj ratnoj rezervi, mesu koje je bilo zamrznuto oko 40 godina, što se vidjelo po datumima na ambalaži. Naime, meso se po klanju životinja, u vrlo kratkom vremenu zamrzne na određenu temperaturu i kao takvo se čuvalo godinama u posebnim spremištima za slučaj rata. Očito su se Australci odlučili riješiti tog mesa, možda su ga i besplatno dali bolje nego da troše na njegovo uništavanje. Nakon što su meso odmrzlo, u pogonima u Splitu, i kušali ga nisu mogli vidjeti neku razliku. Možda je ono u savršenom redu, samo se pitam tko bi kupio takvo meso kad bi znao da je staro ohoho godina.Koliko proizvoda koje kupujemo je ispravno deklarirano? Piše li sve što bi trebalo pisati? Da ljudi znaju što kupuju.
Imamo lijepih primjera u splitskoj okolici. Uz vrlo frekventne ceste, niti pola metra od ceste, gdje prolaze tisuće vozila svakodnevno lijepo raste voće i povrće koje se potom prodaje na tržnici. Olovo koje se nalazi u gorivu i po izgaranju taloži uz ceste tako dospijeva u hranu. Inače je preporučljivo da se poljoprivredni proizvodi uzgajaju minimalno stotinjak metara od cesta. Negdje gdje je promet rijedak to i nije toliko bitno, ali ovaj primjer u Splitu je vrlo zanimljiv. Čak sam čuo da su jedne godine Nijemci vratili pošiljku naranči koje su se uzgajale kod aerodroma u Kaštelima. Imale su okus po kerozinu. Jednom sam na TV gledao primjer iz Zagreba. Uz sami deponij na Jakuševcu su vrtovi gdje raste povrće koje se potom prodaje na tržnici. Dobar primjer je i naša Dubravica. Blizu su oranice i svi oni metali koji nastaju od čestog izgaranja smeća a i nače su vrlo vrlo otrovni (dioksini) talože se po tlu i biljkama.
Pisao sam prošle godine o našim lokalnim primjerima gdje se povrće danas polije otrovom a sutradan vozi na tržnicu, ili "šamaranju" rajčica raznim kemikalijama da dobiju boju...
Nema druge nego se uhvatiti motike i obrađivati kakav vrtlić (ako se ima) negdje na selu.
Post je objavljen 15.06.2005. u 23:33 sati.