Marketing
Ljudska i pseća prava
Uvijek sam voljela životinje. Tu mislim na sve one mačkice, psiće, sloniće, srnice, laviće i slične sisavce, a i ptičice. Neke sam doduše vidjela samo na slikama ili TV-u, ali nema veze. 
Mogla bih izuzeti samo neke grozne beštije (Beštijice, ne brini, nisi u ovoj kategoriji ) poput bubetina, bogomoljki, zmija, štakora i drugih groznih živina.
Psi su mi, nakon mačaka, posebno dragi. Naročito oni koje gazde nečemu i nauče i koji kad vas gledaju samo što ne govore. Kome nije drag ovaj slatkić na slici? Iako, moram priznati da nisam pobornik držanja pasa u stanovima, posebno ne onih većih. Mislim da su kuće i okućnica puno adekvatnija opcija. Ali dobro, stvar izbora. No, postoje u vezi s time i stvari koje nisu izbor. Ili to ne bi smjele biti.
Svojevremeno sam pisala o onome o čemu se jako malo vodi računa. A to je čišćenje iza kućnih ljubimaca. Vrlo rijetko naletim na nekoga tko iza svog mezimca počisti ukoliko je ovome došlo obaviti nuždu na nekom neprikladnom mjestu. A u gradovima, pitam vas – gdje je prikladno mjesto? Na trotoaru, u parku, na mjestima gdje se igraju djeca? Mislim da se takve stvari vrlo brzo dovedu u red. Na zapadu nisu molili nekoga da očisti, nego su ne baš malim kaznama uvjetovali ponašanje vlasnika pasa. Mi, dakako, mislimo kako red na zapadu dolazi sam po sebi. Kako da ne.
Druga je pak priča što se psi puštaju sa uzice. Jasno je meni da vlasnici jako vjeruju svojim psima, no smeta me što poneki time više drže do psa, nego do čovjeka. Jer, bez obzira je li pas dobroćudan ili ne, ima ljudi, a posebno djece, koje se boje pasa. Iskreno, i sama se ne osjećam baš ugodno kad neki veličine teleta krene prema meni. A onda gazda(rica) prozbori «Ma neće ništa», ili ga pak dozove, a ovaj ne trza. Brnjice ne trebam ni spominjati. Možda jednom u pol godine naletim na nekog vučjaka s brnjicom.
Što se pak povjerenja vlasnika u svoje pse tiče, ja baš takvog povjerenja nemam. Jer čitajući primjerice o nedavnom slučaju iz Rijeke kada je vučjak djevojčicu ugrizao za vrat pri čemu je ostala živa samo zahvaljujući brzoj i adekvatnoj reakciji liječnika, teško ga mogu imati. Ovdje se naime radilo o psu koji je djevojčicu poznavao. Teško je reći zašto je pas to učinio. Da li ga je možda nezgodno udarila, stisnula ili nešto treće ili pak iz nikakvih razumljivih razloga. Što god bilo, pas si je tim činom okončao život, jer morat će biti uspavan. No, nije li ipak ta sigurnost koju imaju vlasnici pasa, posebno ovih fizički opasnijih, prevelika? I što bi bilo sa vlasnicom istoga psa, da je ne daj Bože, djevojčica iskrvarila? Uzalud je poslije kajanje. Kad netko ostane bez ruke, unakaženog lica ili još gore.
Kada se već toliko guramo u Evropu, ne bi li bilo dobro da počnemo prihvaćati dobre stvari koje ona nudi? A reguliranje ponašanja vlasnika pasa tamo nije samo na papiru, nego se primjenjuje i u praksi. Nije mi jasno zašto se uvijek mora čekati da se desi nešto grozno pa tek onda dođe do reakcije? Ili čak ne ni onda. Jer, mislim da psi trebaju imati svoja prava, ali ne što je tu sa ljudskim pravima?
p.s. Blokche, imaš priliku informirati nas što zakon kaže o ponašanju vlasnika pasa u šetnji. Da ne bude nestručno.
Post je objavljen 15.06.2005. u 22:11 sati.