Marketing
POVIJEST BOLESTI
Rekao sam prošli put napisati nešto o povijesti bolesti ili kako traje sve veći stupanj zaraženosti virusom muzike u mojoj osobi. Krećemo iz daleke prošlosti.
Najprije sam pola života čitao stripove i slušao priče svoga djeda, onda igrao nogomet itakodaljeitakodalje dok mi sve ne dojadi pa odnekud posudim neku razjebanu gitaru s tri žice, kupim ostatak a Žes mi pokaže što koja uopće znači. Onda sam ga nagovorio da osnujemo The Spuckes i sviramo Partibrejkers, Ramones, Iggy pop-a i tome slično. Još su se tu priključili Hari i Kos, a nepisanim je sporazumom dogovoreno da ćemo se više zadržavati na rocku i da nećemo kopati po punku. Tako i bjaše nekoliko mjeseci dok meni ne dopizdi, pa sve to raspustim. Možda da samo napomenem da smo napravili i nekoliko svojih stvarčica (“Zaražen Sam”, “Sutro”, “Sivi Stočar”) i još nekoliko koje nikad nismo snimili pa sad više nitko nema pojma ni kako su zvučale.
Onda sam sreo Jozzzu i Dekija, pa smo još pozvali i baruna Mecengerštajna i napravili “Debele bunde za umjereno pretežito vrijeme (jesen/zima)” ili skraćeno “Umjereni” i krenuli žestoko i distorzirajuće u vrući seoski dan. Najprije smo se guštali obrađujući sve od Ramones-punka (jer to nije moglo proći u Spucksima), Pistolsa i Stoogesa, pa smo direktno naslonjeni na te utjecaje izrodili nekoliko neuspješnica. To su bili veličanstveni promašaji tipa “Mrtvi grad” ili, s druge strane, nedvojbeni pogotci pod nazivom “U punoj sobi dima...” i “Noćas sam bio debela bunda” koji su na svjetlo dana iznijeli teme poput incesta (za razliku od ostalih takvih priča, ovdje se radilo o nenasilnom i objema partnerima ugodnom događaju) ili pak drogom izazvanih halucinacija gdje nam se glavni pripovjedač pretvorio u debelu bundu “koja sve zna i sakrit joj se ništa ne da”. Iz biografije vadimo podatak o jedinoj svirci u nekoj ribarskoj kolibi gdje smo se polusvjesni valjali po podu i vrištali u otpojene mikrofone i tome slično. Bilo je i opet i nekih novih stvari koje nismo stigli snimit, a Jozzzo je odgibao u vojsku, Deki na fx. Reklo bi se. "Svaki međ svoje poplune!"
Navedene događaje, u svoja dva broja, ispratio je fanzin “Gorstack” (naslovnica 2.broja ovdje) iz kojega su i iščupane prethodne fotke, a sve se temeljilo na potpunoj šali.
Sljedeći je projekt bio “Mrvice kruha pokupio je nepoznati prolaznik i odnio ih na mjesto gdje su golubovima sjajile oči bez posebnog razloga” gdje se uključila flautu, bongosi, a ja sam se uhvatio basa. Trebala je uletjeti i elektronika, ali se sve vrlo brzo razjebalo s ponekom temom koju ću možda nekad i izremiksirati. Pa smo se Deki i ja upustili u “Homo Ludens” projekt (inspiracija: Mogwai + Death In Vegas), odradili improvizirani nastup i razišli se slijedom tko zna kakvih životnih okolnosti.
Na ovome mjestu u priču ulazi BUKA. U prostoru buke susrećemo se Maiv i ja, i osniva se ansambl emocionalnih strojeva - Adalin's Cloudee Clo, rad kojega je sada zamrznut ali nikako ne i prekinut. Više o tome može se naći ovdje, i ono što sam iznio u intervjuu za Terapiju prije sto godina, a oni su jedini napisali i recenziju jedinog nam albuma “Ratatatui”. Krenuli smo od bas dionice koju sam napravio sa “Homo Ludens” i od nje je nastala jazzy stvar imena “Frottage”, koja se mnogima dopala. Meni je isto bila okej, a ukupnosti albuma ne zamjeram ništa jer je sve to nastalo tako i tada, ima svoju važnost i sadrži mnoštvo zanimljivih stvari (“Aplonuid”, Normal To Me”, “Subota”...). Na tom se ostvrenju pojavljuje i Minimum Manymum, moja buduća sudružnica/suradnica, iako se tada gotovo i nismo poznavali.
Mala digresija na ACC bio je bend “Palms & Agavas” koji je nastao na radionici Otokultivatora03, a osim mene na basu, tu je bio Miro Mirt na gitari i vokalu i Robi za bubnjevima, i tu smo fino nojzično kričali i nastavili trajati još koji mjesec. Spomenuo nas je Marshmallow na Z'brda z'dola. Možda nekad napravimo i P&A revival.
Nego, dodirnuli smo se elektronike na ACC-u koja je time ušla na velika vrata u tkivo mi krvavo i od tada počinjem sumanuto raditi vlastitu interpretaciju tog žanra, okrstivši ga imenom crunch. ACC mi je u konačnici bio pre-mekano ostvarenje, pa sam ovdje želio raditi s nabrijanijim zvukom u odnosu na “Ratatatui”, ali je na kraju ipak podosta atmosferičan. Tako je izdan samostalan mi album “Bluebbery With The Coat And A Huge Mirror” , a još toliko stvari u tom trenutku mora ostati neobjavljeno (mnoge od njih sam do sada i pogubio, slijedom raznih presnimavanja cedea i beckapiranja kompa). Popis stvari je tu:
1.init patch
2.odbljesak od neznam
3.ponesi naočale (2.dio)
4.caol ida's blue boxes become adapted
5.giwizzani
6.break up of zmikrin
7.svy es s'upe
8.tuche
9.hot toddie in cardhu
10.u ispranom skalpu vuče mi se pingwin
11.sweet mammas talking in computer room
12.all the rooms disapear
13.little one of space cherry
14.bo.nus – tuche (maiv's (con)fusion mix)
,a možete pročitati recenzije ovdje ili ovdje. A pronašao sam danas da sam i na Top domaćija izvođačof mr.Tounija Šarića; i to možete pročitati na klik ovdje. Od naziva albuma nastala je i priča koja na svoj način indirektno i metaforički opisuje glazbu, pa je evo:
“Jedna žena koju nisam poznavao ustala je noćas iz svog kreveta i stala me zvati na telefon. Veza je bila katastrofalna! Mješali su se glasovih nekih životinja, fena i nekih signala koji su mi zujali po sinusima. Skinuo sam svoju haljinu boje borovnice i stao se penjati bliže otvoru rupe, valjda da se popravi signal. 'Dobro veče', pozdravili su me ukućani, njih 10-15 što su sjedili za velikih baroknim, valjkastim stolom ispod kojega sam provirio, okružen njihovim cipelama sa zakovicama i malo sasušenog blata po rubovima, prostih mucavih čarapa od zečjih repova i kojekakvih gluposti. I dobar dio mufova u kaputima koji su ručavali također. Uspravio sam se i prevrnuo im stol, a tri su muškarca, od kojih su dva igrala nintendo, a treći gledao kroz prozor cijelu sobu u odrazu divovskih ogledala, izvadila svoje mobitele. Pištale su poruke koje su slali ženama u susjednu sobu, a jedna se tako obezglavila, da joj je glava pala niz uski ulaz u moju rupu (u kojoj živim sa utorka na srijedu , ili pak obratno). Uzeo sam bicikl da pokušam sustići misao koju sam zaboravio vidjevši plavi ekran. Zapravo se čini ozbiljnim, ali doista sam se smijao to veče! Iskočila su mi dva limuna, po jedan za svaki obraz i dotrčala je žena odjevena u tamno plavu suknju, bijelu košulju s izvezenim ovratnikom, a sve skupa ugurano jedno u drugo, i natapiranom frizurom. Bila je prekrasna i razmuljana, s ustima u obliku gornje polovice slova o. Uzela je limun, stala ga sjeckati i pozivati na ručak, nastala je gužva, tornado, a onda su se svi primirili zabavljajući se svojim mobitelima, smješkajući se tu i tamo i laktovima nagurivajući ovoga do sebe.“
I nije mi bilo dosta da samo tako doma radim mjuzu i izdajem je. Sad kad sam konačno imao stvari s kojima sam u potpunosti zadovoljan, zanimalo me je li moguće naći ljude koji bi to pokušali prenijeti u živo. Ovdje je bila fora da svatko može čuti kako to treba zvučati i pristati na rad ili ne.
Tako je nastao Analog Spam i njegov antipod Anal Sperm (slika na početku teksta!), u sastavu: prof.Turnesol (klavijature1, efekti i gitara), Jazzie (bas1), I-wan (bubanj), Lollobrigida (klavijature2, vokal) i ja (bas2, vokal).
Lijepo sam na stranici www.analog-spam.tk sročio pribacivanje naglaska s albuma na bend, pa pod “Prvim Korakom” stoji:
“U početku bijaše 'Blueberry with the Coat and a Huge Mirror'; u svojoj introvertiranosti, samo ponekima dopušta da je pojedu, razmuljaju, namažu i nose u paketu. Paket nazvan začudnim, elektro-magnetskim imenom, postavljeni signal u svojoj kapsuli pod budnim okom Etui Etui Soniczoila odvaja se i živi u samo tri dimenzije. A onda opet, ta bujajuća snaga otkida se kontroli, tko više može biti nedotaknut, tko može omotati svoje uške. Stvara se planetarna organizacija proizašla iz različito usmjerenih laboratorija u svrhu nadziranja, novih dostignuća i saznanja (ispod i iznad zemljine kore) Analog Spam, a pod čijim kodnim nazivom počinje uznemiravanje soundtracka za život, ovaj puta potpuno ekstrovertan u svom diskursu. U svojim prvim dostavama, radi što lakšeg prihvaćanja emitirajuće smjese, u participanata se pojavljuje biološki stimulirana prilagodba pri čemu im kao produkt povrh glave izrastaju tanka metalna ticala s tendencijom isprepletanja, proširivanja područja, i tako unedogled pretvarajući se u auditivnu epidemiju.”
Bilo je to zanimljivo iskustvo sa isto takvim rezultatom. Dobro smo se zajebavali s prebacivanjem muzike iz jedne vrste medija u drugi, i sve je to izbrijano na nekoliko nastupa u Kutini, Šibeniku, Bjelovaru, Vrbovcu, Zagrebu, a čak smo počeli raditi i nove stvari. Ja sam se nekako zakačio na to, ali sam u isto vrijeme upao u petlju koja uključuje fx, zauzetost ostalih članova vlastitim projektima i uvid da ni Analog Spam nije dovoljno čvrsta stvar. Želio sam unutra još neke strojeve i mnogo više šrkipanja i muzičkih nevolja vezanih uz Commodore zvukovlje, nego što je to Analog Spam mogao ostvariti.
Događaji oko doba Analog Spama ovjekovječeni su i u fanzinu “Fanzilla” koju sam izradio s kolegom Bbop-om, čime mi se interes proširio i na koncertne izvještaje, recenzije i tome slično.
Poslije Analog Spama upustio sam se u potpunu improvizaciju s bendom Oras. Cilj je (bar za mene) bio stvoriti što bučniju glazbu sa što slobodnijom formom unutar koje se može manevrirati. Snimali smo probe, a čak smo jednom live gostovali i na radio studentu. No, čim sam dobio osnovni uvid u takvu vrstu muzičke interepretacije bilo je vrijeme da se, poučen novim znanjima, vratim na vječnu elektroniku i usmjerenost prema sebi samom. Također je krenula i suradnja s Minimum Manymum/Skvr!, pravom Babom Đedaj i ženom mi, recenzenticom i glazbenicom par exellance! Ona je također zasukala rukave na nogama i rukama, i krenula u ostvarivanje vlastitog elektronskog prvijenca (po meni njena glazba vuče na Boards Of Canada, Air, a u posljednje vrijeme se uhvatila i neke Sofa Surfers plesnosti), a ja sam joj čopio jednu stvar koju ću izremiksirati i uvrstiti na svoj novi album.
Uglavnom, počeo je rad na novom mi dvostrukom albumu radnog naziva “KA (Ovostrano – Onostrano)” koji će uz crunch electro sadržavati i ponešto dub-a, atmospheric-a, IDM-a, i naravno avangarde. Cijela je ta priča došla do stupnja produkcije i posljednjeg odabira stvari koje će se nalaziti na cedeu, s uvijek otvorenim izmjenama i dopunama u vezi svega; izgleda, broja, zvuka...
U međuvremenu sam DJ-ao ponešto (Močvara, Sc, Safe House), a sada se hvatam nečeg što mi je potpuno novo: da umiksavam matrice i još live koristim bas, drombulju, glas i neki stari razjebani sinth.
Nakon svega toga bitno je reći da mi se nekako isprofilirala određena vrsta uvjerenja koja drži da svaki čovjek (dakle, životinja koja ima razum, može graditi kuće, spletkariti jedna protiv druge, ali se i smijati, opijati se ili producirati) ima talenat za nešto, pronalaženje čega je smisao života koji je dobio iz vedra neba. Ta ga stvar u isto vrijeme motivira, izgrađuje i čini sretnim, što i je krajnji cilj. Odbijanje ili nebavljenje takvom potragom, svakako je poniranje ka lošijemu a dolazi u vidu dosade.
I eto me tako, na sreću ili nesreću svijeta, u muzičkom biznisu, hehe.
A povijest bolesti došla je do svježe nam sadašnjosti.
Post je objavljen 15.06.2005. u 15:36 sati.