Bijaše mi žao ribice. Moja okrutnost nije bila proizvod zlobe, već kratke pameti. Ali ribicu to nije bilo briga. Na kraju krajeva, vjerojatno ni mene ne bi bilo da me je netko zaboravio u staroj staklenki među cvijećem.
Sigurno ste nekad poželjeli da zaustavite vrijeme. I ja sam, tisuće puta! Ali kad se to konačno dogodilo uhvatila me panika. Grozan je osjećaj gledati u nepokretnu kazaljku na zidnom satu, zamrznutu sliku na TV ekranu, ukočenu leptiricu u zraku…Jedina pokretna stvar na cijelom svijetu bila sam ja. A ubrzo mi se pridružila i ribica. Da, da, ovo je bio njen scenarij i odlučila je zasjati u punom sjaju. Ili bar ono što je ostalo od nje…
Paučinasta stvar na dnu tegle se pomjerila i uspravila se u svoj svojoj visini (cca 5 cm) i začuo se tihi pisak: «Prokletnice!». Umalo me srce prekinulo! Ne od straha već od smijeha! Očekivala sam munje i gromove a ona se oglasila kastriranim glasićem! To ju je naljutilo. «Smiješ se, vještice! Ostavila si me ovdje bez hrane, pustila si da voda nestane, umrla sam u mukama a ti se smiješ! Vidjet ćemo kako ćeš se smijati kad shvatiš što znači živjeti bez vremena! Meni su 2 tjedna bila vječnost dok sam čekala da me se sjetiš, a tebi će vječnost biti ova sekunda! Morat ćeš živjeti s grijehom na duši, sa krivnjom za čitav ljudski i neljudski rod! Gdje god dođeš dočekat će te muk, tišina, hladnoća koju si ti donijela svijetu, silno ćeš htjeti da i ti staneš, ali nećeš…….» Što je njen monolog dalje odmicao tako je glas postao piskaviji, frekvencije su se penjale do neslućenih visina, a moji bubnjići su protestirali. Nisam to više mogla podnijeti. Uvukla sam ruku u staklenku, uhvatila ribicu u šaku i čvrsto stisnula. Pisak je umuknuo. Lagano sam otvorila šaku i zlatni prah mi prosuo niz prste.
Ako već moram živjeti k'o Pale sam na svijetu, nek' bar bude u toj «obećanoj» tišini, a ne uz vrisku neurotičnog kostura zlatne ribice. A tko zna, možda joj nekad naiđem na sestru koja mi ponudi ostvarenje triju želja. Sve je moguće…
Post je objavljen 15.06.2005. u 10:19 sati.