Nekako često mi se dešava da zajedno s bivanjem na go-sekciji u Hribi bude i ponešto s kišnim vremenom. Tako je to kroz 'moj prozor u ovaj svijet'. Idem put Hribara i vidim na horizontu pojavljuje se nešto tamno. Biti će .... Nemam kišobrana, a i ljetno sam opremljen.
Prođu dva školska sata goa. Vani pljusak, vjetar, gromovi. Kako završio rad go-sekcija stade vani kiša.
Vraćam se sa go-sekcije po ugodnijem vremenu od onoga pri dolasku. Nije više one sparine i sviježije je. Ugodno je. Tako to bude u životu, jer uvijek se gleda iz nekoga kuta. Iz nekih drugih kutova to je drugačije izgledalo, a ja ovo iz svoga kuta. Pomislim si tek kako je to bilo mravima, glistama i inim sitnim životinjama. Kako li je mravu, kada ga samo jedna kap kiše zadesi? E svijete, kakav li si? Vidim li te ili su to samo slike iz moga kuta u kojem kao da se sakrivam, ne bi li za vječnost zadržao ovu vječnu prolaznost. Tek nespretni i nesretni izjure na vjetrometinu i kut više nije kut.
Zadnji je tjedan ove školske godine, a ovo je zadnji utorak u Hribi u njoj. Malo nas je, pa umalo da ostadoh sam. Vidi me Zvonimir i javlja mi se. 'Bude danas go?', pita me. 'Da, ali osim tebe i Marka nema nikoga od učenika', odgovaram njemu i Marku, koji je s njime. Igrati ćemo nas trojica. Kažem:'Nešto ćemo naučiti'. Odigrali smo tromeč. Zvonimir je igrao samnom na 13x13 go s devet prednosnih kamenova. Marko i Zvonimir su igrali atari-go na 9x9. Zvonimir za pobjedu treba zarobiti 15, a Marko 2 kamenčića. Igraju dvije partije. Ja s Markom igram atari-go. Marko treba zarobiti dva za pobjedu, a ja moram zarobiti cijelu ploču. Vani pljušti, puše, sijeva i grmi, a mi premećemo kamenčiće i slažemo neke oblike, trudeći se da nam opstanu na ploči.
Pogledati ćemo sada to i tabelarno, kada se to već svaki puta tako radi. Ćemu da i ovo ne bude, kao što je uobičajeno. Turnirska tablica, pa bez nje, kao da, se ne može.