Tiho, kao dah koji golica,
kao svila kad sklizne niz golo telo,
nečujno kao dodir,
budiš me.
Čvrsto kao očaj kada obuzme,
kao strasti kada se zagrle,
stežem masku punu osmeha
i ne dam ti da je skineš.
Glasom razbijam tišinu
i krijem se od sebe,
od tuge, od koje bežim.
Pažljivo kao pod kožu kada
se uvlačiš, kao kad voliš,
spuštaš mi brane.
Oduzimaš strah od slabosti,
susrećem sebe i
pokazujem ti radost i bol.
Nežno, kao šapat kada razoruža,
kao prsti koji se prepliću,
iskreno, kao kad plamen zatreperi,
budiš me...
Post je objavljen 15.06.2005. u 01:21 sati.