evo,danas mi je sluzbeno zavrsila skola...i plakala sam...
...ali ne zbog skole nego zato sto vise nikada necu vidit njega...
...on je davao smisao mojim odlascima u skolu....
...on je jedini uspio razvuci osmjeh na mome licu bez ikakvog truda...
...shvacala sam ga...i jos uvijek ga shvacam...a bio je neshvacen...
...i voljela sam ga zbog njega samog,zbog njegovog uma i svega onoga sto je predstavljao...
tako mu se divim,a istovremeno ga i prezirem...zbog njegove slobode...
dosao je,natjerao me da ga zavolim i otisao...
neznam da li zna...ali mislim da osjeca...zelim da osjeti...
ja sam znala...znala kada ce doci...znala kada ce otici...
...i sada znam da je otisao zauvijek...i tako boli...
...zeljela bi ga samo vidjeti...ili barem cuti...
...ali necu...vise nikada...
...nitko ne shvaca...on ne shvaca...pa ni ja ne shvacam...kolko ga volim
Post je objavljen 14.06.2005. u 22:41 sati.