Dogovorili smo da ćemo se u ponoć naći na parkiralištu obližnjeg motela. Zvao sam dvadesetak minuta prije da pitam dolazi li. Već je tamo! Evo, krećem i ja.
Zaboravio sam da je subota i da je parkiralište puno automobila okupljenih svatova. Kad sam došao, bilo je slobodno samo jedno mjesto – i to baš do srebrnog clija, koji sam tražio.
Par svijetlih očiju dočekao me u tami susjednog auta; usne ispod njih su se smijale. Kroz otvoreni prozor doviknuo sam: «Slijedi me!»
Krenuo sam dobro znanom cestom prema Bjelovaru. Nekoliko kilometara od raskrižja postoji jedva vidljiv put. Uza nj rastu vinogradi, a na kraju je mlada šuma. Zaustavio sam se na malom proširenju puta i izišao iz automobila. Krenuo sam prema cliju.
U njemu je svirala lagana glazba. Opet sam vidio te svijetle oči, ali sada iz veće blizine. I usta su se smiješila.
«Pa, gdje si?»
«Pa, kako si?»
«Ima li što novo kod tebe?»
«Radiš?»
«Pa, evo tu sam…»
«Pa,… dobro, a ti?»
«Ništa zapravo. Znaš za vjenčanje. I radim. I to je to.»
Taj strani miris širio mi se nosnicama. U uhu mi se milila Sade, a kroz otvoren prozor upadali su zvukovi šume u ljetnoj noći.
U ustima sam osjetio desni ugao smiješeće usne i nekoliko zalutalih vlasi kose. Na vratu sam osjetio tople dlanove, a uskoro i te iste usne.
«Nemoj mi to raditi. Znaš da to ne volim.»
«Neće se vidjeti.»
Prepustio sam se tim ustima i rukama. Dizao sam se u visine užitka i osjećao silnu ljubav. Čas zatim jedan me lagani ugriz pretvorio u životinju i poželio sam sve odmah i sada. Proždirao sam tu kožu, pod zubima osjećajući okus slatkoga tuđeg parfema. S vremena na vrijeme pomislio sam na slučajne prolaznike, ali me dodir golog tijela vraćao u bezbrižnost.
Unutrašnjost automobila pretvorila se u melasu tijela, krvi, znoja, vrućine i glazbe. Ugoda se razlila po sjedalima.
«Joj, oprosti!»
«Nema veze. Imam vanish za fleke.»
I opet sam ugledao te zube.
«Ej, oprosti, ali žurim. Frendovima sam rekao da se vraćam za pola sata, a sad su već prošla dva.»
«Nema veze. I ja imam dogovor.»
«Hajde, javi se koji put! Da odemo na kakvu kavu.»
«Može.»
Baz je bio izbezumljen jer mu nisam odgovorio ni na jedan poziv.
«Pa, gdje si? Rekao si pola sata…»
«Oprosti, odužilo se.»
I Mario je bio tamo. I Zvonimir koji je nekoliko sati prije najavio uspješan lov večeras. Morao sam mu se nasmijati.
Mario mi je u ruke pružio punu čašu i počeli smo razgovarati. Zvukovi potpuno drukčije glazbe od one koju sam još nedavno slušao pomicali su zadimljeni zrak. Napola sam slušao Marija i kimajući mu davao do znanja da ga ipak slušam.
Odjednom je ušutio. Pogledao sam prema njemu, a njegove su oči bile prikovane na moj vrat.
«Što je?»
Šutnja.
Povukao sam kragnu košulje više naprijed i nastavio pogledom kružiti po prostoriji. Približio sam cigaretu ustima, a miris tuđeg parfema prostruji mi prema mozgu. Kako ne volim slatkaste mirise!
Post je objavljen 14.06.2005. u 19:10 sati.