Odavno nisam bila tako žalosna kao danas. Već više od pola sata gorko plačem, zaista. I što mi je prvo palo na pamet - da se vama izjadam. Ne ljutite se što vas gnjavim mojim problemima, nadam se da mi nećete zamjeriti. U ovom trenutku vi ste mi najdraži prijatelji kod kojih sam potražila rame za plakanje.
Blogerica koja piše meni prijateljski blog «Dnevnik nas 2+2» poslala mi je prije nekoliko dana pitanje kojim se poslom bavim, gdje radim. Eto baš sam se spremala da joj odgovorim kao je to jedna «malko tužna priča», ali sve onako u šali i nadi da će se ovih dana desiti veliki preokret u mom životu. A onda – danas – veliko, ogromno razočaranje. Razočaranje veliko kao kuća, kao planina, ma kao tri planinska lanca. Pogađate ja sam jedna od tisuća i tisuća onih jadnika bez posla. Kad mi je prijetilo da ostanem doslovno bez osnovnih egzistencijalnih sredstava nisam bježala od poslova koji su daleko ispod mojih svih mogućih mogućnosti. Shvaćate da ne želim uvrijediti nikoga ni podcijeniti ni jedan pošteni posao. E prije otprilike mjesec dana ukazalo se jedno radno mjesto koje se meni činilo od samog Stvoritelja poslano za mene. Možda sam prepotentna (nisam, vjerujte). Firma je bila više nego korektna, ponudili su odbijenim kandidatima (onima koji su ušli u uži izbor, među njima sam i ja) jedan lijep poklon da ih malo utješe. Odabrali su kandidatkinju za koju vjerujem da je dobra, … ali… ali to mene ne tješi. Ja sam uložila svoj maksimum u probni posao koji su kandidati dobili i sigurna sam da je ispao savršeno. Naravno, od 15 izvrsnih trebali su jednoga i to jednostavno nisam ja. U ovom času imam osjećaj da mi je to bila posljednja takva šansa u životu. Imam tri različita zanimanja, ali ovaj posao je bio upravo ono što najviše volim, što čitav život učim i u čemu neprekidno napredujem, poziv života u punom smislu riječi. Nešto idealno, gotovo da bih radila bez naknade….
Plačem
Post je objavljen 14.06.2005. u 20:42 sati.