Kako smo Vas već informirali, u nedjelju, 12. lipnja u bugojanskom je Hrvatskom domu u organizaciji bugojanskog Napretka i Svjetla riječi promovirana knjiga Bugojanski dnevnik (1988.-1998.) autorice Katice Nevistić.
Moderator na ovom predstavljanju bila je prof. Lucija Pavlović, predsjednica bugojanskog Napretka, a ulomke iz Dnevnika čitala je prof. Magdalena Maleta. Knjigu su predstavili Željko Ivanković, književnik iz Sarajeva, dr. fra Ivan Šarčević, profesor i fra Tomislav Brković, priređivač.
Ivanković je u svome osvrtu istaknuo da je Katica Nevistić, u svijetu knjige nepoznato i, čak, do 2004. godine nepostojeće ime, danas, premda u oba slučaja posthumno, netko tko potpisuje dva velika toma dragocjene povijesne građe vezane ponajprije za njezino rodno Bugojno, a onda i za cijeli uskopaljski kraj i povijest Hrvata na tim prostorima.
Šarčević, pak smatra da za bugojanske katolike i Hrvate, kao i za sve Bugojance koji s ovim dijele povijest i zavičaj, ovaj Dnevnik postaje osnovna literatura, svjedočanstvo istine o jednom vremenu iz kojega treba naučiti ne da se netko nekome osvećuje, ne da se njeguje zlopamćenje, nego da se za budućnost uzme opomena kako odluka za dobro ili zlo ne ide granicama ljudskih podjela nego posve kroz ljudsko srce, te kako je u dobru lagano biti dobar, a kako je u nevoljama i u ratu teško se pokazati čovjekom, ostati prijatelj.
Priređivač Dnevnika fra Tomislav Brković, u svom obraćanju nazočnima, potvrdio je istinitost stare izreke: Povijest se ponavlja. Kada se radi o zadnjem ratu i Bugojnu ima nešto i više. Ima ono što je primijetio britanski državnik, pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1953. Winston Churchill kada je ustvrdio: Povijest se ponavlja, ali svaki put sve više košta! Tko poznaje povijest Bugojna, posebno povijest stradavanja ljudi, odmah će uočiti da se povijest Drugog svjetskog rata u tom gradu i njegovoj okolici ponovila s još većim posljedicama u ratu 1991–1995. Nije, naravno, Bugojno iznimka u tome. No i Bugojno je svakako veliki primjer da je prošli rat bio jedan od najprljavijih ratova u povijesti čovječanstva. Mnogi su protjerani sa svojih ognjišta, ostali su bez najbližih, bez obitelji i domova. Mnogi su bili zatočeni u logorima diljem BiH, a o mnogim odvedenim i nestalim ni danas se ništa ne zna. Mnogo je patnje bez smisla, mnogo je ljudske mržnje, zla i gluposti bez opravdanja, naglasio je fra Tomisav.
Nazočnima se obratio fra Miljenko Petričević, u ime izdavača Svjetla riječi, i bugojanski župnik fra Ivica Matić. Promociju su glazbom popratili Napretkov veliki zbor „Tomislav“ kao i zbor mladih tamburaša.
Katica Nevistić: Isječak iz dnevnika
20. 7. 1993.
U zatvoru smo u općini. Redovito nas u podne vode na ručak u podrumsku salu. Dok smo silazili niz stepenice, pogled mi se susretne s poznatom osobom koja je upravo izlazila iz sale. Obori pogled i prođe kao da me ne vidi. Mene teško pogodi saznanje da prijatelji nestaju….
Vratili smo se opet u salu. Svrstavamo se u grupicama, ali ne po rodbinskoj vezi, starosnoj dobi ili poslu koji smo obavljali. Sada se traži samo bliskost duše…
Ilindan je. Kako je sada u Kandiji? Vjerujem da i kod njih ima dima baruta, straha i neizvjesnosti, ali se nadam da će Kandija, Gračanica i Crniče ostati oaza otpora. Misli mi odlutaše u prošlost. Kandija na Ilindan! Bogate sofre, igre, plesovi i kola. Cure su se godinu dana spremale za taj dan, bio je to za mnoge i dan prvih ašikovanja…! Uhvatim samu sebe da se smješkam. A onda pogledaš oko sebe: uznici!
Dan nikada proći. Granate nas prisiljavaju da se sklonimo za zid.
Noć. Odsjaj plamena na suprotnom zidu goni nas da pogledamo kroz prozore: netko viče da gori Pošta i velika Zelića kuća. Nismo sigurni.
Nema svjetla. U grupicama se spremamo na spavanje na razne načine: neki na stolovima, neki na sastavljenim stolicama, neki na itisonu. Mene zapalo na parketu.
San ima svoj čâr i moć: nekoga brzo savlada i utihnu kao da nestade; netko hrče i nasmijava okolinu; netko brižan prevrće se uz uzdah. Samo naša mladost zaspa i ne okrenu se. Blaženo usnuše. Divno ih gledati pa makar i u polumraku. Granate i puščana vatra svu noć se smjenjivahu. Katkada se i sustižu!
Svanulo je. Polako ustajemo sa svojih “brloga”. Kažem “s brloga” a ne “iz brloga”, jer malo je tko noćas bio pokriven. Svatko se skupio, gotovo sastavio koljena i bradu i sâm sebe grijao. Oni mlađi još spavaju. Neki su povlačili jakne na glavu pa leđa ostala gola. Netko… oh, Bože; što je čovjek čudna biljka, prikalemi se i na kamen samo da preživi. Pitagora kaže: “Kada bi stajao na jednoj nozi na najvišoj stijeni oko koje su same provalije i more, i tada bih uzviknuo: život, život, život!”
Redovno su nam davali tri obroka. Ručak je bio glavni. I danas smo u koloni po jedno silazili u podrumsku salu. Uzeli smo tacne, stali u red i šuteći čekali da nam u tanjur naliju čorbe.
Mladiću ispred mene uz čorbu dadoše mali komadić starog kruha. On bojažljivo zamoli veći komad. Servirka-Muslimanka drsko zaprijeti: “… uzet ću ti i taj…” Mladić obori pogled, uze tacnu s komadićem starog kruha i tanjurom uskisle “čorbe” i ode. Ja sam iza njega. Šutim, a u meni sve vri. Ista servirka promiješa po loncu i nalije u moj tanjur te čorbe. Stavi i veći komad kruha. Uzmem kruh i vratim joj ga bez riječi. Ona pocrveni i reče: “Uzmi, taze je ovaj komad ljeba.”
“Hvala, nisam gladna”, kažem i produžim. Kolegica joj ljutito dobaci: “Jesam li ti rekla da radiš svoj poso i ne zaj…”
Na večeru smo išli istim ritualom. Kao na filmu, samo što je režiser sâm đavo, a scenarist Dževad Mlaćo i kompanija.
Kada sam došla na red s tacnom i tanjurom, servirka me ljubazno pita hoću li da mi skuha koji krumpir ili makarona. “Hvala, ne treba”, i ponovno joj vraćam kruh. Ne znam zašto to činim! To mora biti nekakav otpor, ali vezan za ranija događanja i pohranjen negdje u podsvijesti. Pronijeli su vijest da su “ustaše” zatrovale vodu.
U podrumu su bila tri WC-a. Sada nemaju vrata. Ostala sam zadnja.
Vojnik s česme pije vode. Kažem mu da je voda zatrovana. “Lažu, baba, majku im. Hoće da vas pomore žeđu. Što uradiše j… im ja mater! Samo se ti napij, vidiš da i ja pijem!”