smogla sam snage da ti pišem..nikada ti nisam rekla..da..si me opčinio..načinom na koji me obavijaš..načinom na koji ulaziš u mene i ispunjavaš me nekom aromom sreće i zadovoljenja..svega što sam mogla poželjeti..i htjeti da imam...možda više nisi isti...i nisi se obazirao kada sam te molila da mi vratiš prošlost..nisi mislio na mene i sam si poduzeo neke korake da budeš potpuno drukčiji, i da od mene otrgneš..ono..što si otgnuo..shvaćaš li zašto ti pišem? nikada ti se nisam obratila...i ne poznajem te..ali, imam snažnu vjeru da ćeš naći neku samilost prema meni i uplesti svoje čarobne ruke i opet se promijeniti..vratiti na staro..znam da i ja trebam dati svoj dio kruha..svoju snagu..ali, ne mogu..gladna sam..umorna sam..trebam svaki dio koji mi je ostao i nesmijem ga dijeliti s tobom ako i sama želim preživjeti...oprosti što ti se tek sada javljam..jer od mene nisi čuo glasa već punih 17 godina..
možda nije u redu da tražim od tebe nemoguće..ali i sam si rekao da si svemoguć..u nekom pogledu..uvijek sam znala..da nije istina...da nemaš iskru..i da nisi dio mene...i sad..kada sam to shvatila želim ti reći da slobodno možeš krenuti dalje..jer te više ne želim..ti si bio moj..a mene više nema..ŽIVOTE, ne volim te više....
Post je objavljen 13.06.2005. u 22:49 sati.