Jednom sam se zbog nekog posla probudio prije zore. Bio sam mamuran i umoran - nisam pamtio kad sam zadnji put ustao iz kreveta prije osam. Ušao sam u svoj auto i polako vozio prema istoku.
Sivi horizont postajao je sve svjetliji, polako se budio dan...a onda odjednom bi svjetlost!!
Velika naranđasta kugla izronila je iz sutona a moju dušu ispunila je neviđena radost!
Bio je to zaista veličanstveni početak dana...
"Ovo je predivno", pomislio sam i obećao samom sebi: "Moram taj prizor viđati češće!"
Od tog dana svakog jutra ugodno ušuškan u toplinu svojih pokrivača sanjam izlazak sunca.
:D
Post je objavljen 13.06.2005. u 21:35 sati.