Slike zavičaja pisca kojeg svojataju
Mirko Kovač je jedan od nekoliko najznačajnijih živućih južnoslavenskih pisaca, a Vrata od utrobe su, po mnogima, njegovo najbolje djelo. Riječ je o fascinantnoj hercegovačkoj porodičnoj hronici ispričanoj u Kovačevom prepoznatljivom maestralnom stilu
U razgovoru koji je Josif Brodski vodio sa Solomonom Volkovom, spomenuta je, među ostalim, i ruska pjesnička "velika četvorka": Mandeljštam, Cvetajeva, Pasternak i Ahmatova. Onako lucidno, kako samo on to zna, Brodski je svom sugovorniku rekao: "Radi se o tome da sve što se zbiva u kulturi - možemo svesti na četiri poznata temperamenta: melankolik, sangvinik, flegmatik i kolerik. Tako mislim. I mislim da se naša 'velika četvorka' isto tako može podijeliti prema temperamentima. Jer, u toj grupi svi su temperamenti baš jasno predstavljeni: recimo, Cvetajeva je svakako kolerični autor, Pasternak je sangvinik, Osip Mandeljštam melankolik, a Ahmatova je flegmatična."
Ako bismo birali književnu "veliku četvorku" u nekadašnjoj Jugoslaviji, među piscima koji se pojavljuju šezdesetih godina, a na vrhuncu su sedamdesetih, odmah nam se nameću slijedeća imena: Filip David, Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić. Ako bismo ovdje određivali temperamente, onda bi David bio flegmatik, Kiš melankolik, Pekić kolerik, a Kovač sangvinik. Da, Mirko Kovač je okretan, živahan, snažan pisac, pisac vatrenog temperamenta i žestoke ćudi.
Hercegovina - Istra Rođen sam 26. decembra 1938. godine u Petrovićima, u zodijačkom nebeskom znaku Jarca. Ovako Kovač započinje svoju kratku biografiju objavljenu uz prvo izdanje Vrata od utrobe. Pri kraju iste te kratke bilješke Kovač će ispisati slijedeću frazu: mučen slikama iz zavičaja. I zbilja, najveći dio Kovačevog književnog opusa nadahnut je slikama iz zavičaja, podnebljem istočne Hercegovine. Vrata od utrobe upravo i jesu vrhunac tog zavičajem inspiriranog dijela Kovačevog stvaralaštva.
Inače, Kovača je životni put od Hercegovine preko Beograda doveo do Rovinja, a s književne tačke gledišta je interesantno da se Kovač kao naš pisac doživljava i u srpskoj i u hrvatskoj i u bosanskoj i u crnogorskoj književnosti. U tom je smislu Kovač nadmašio i Andrića, jer za njega ipak u Crnoj Gori nikada neće kazati da je crnogorski pisac, dok Kovača redovito nazivaju takvim, valjda zbog zemljopisne bliskosti istočne Hercegovine i Crne Gore.
Kovača, međutim, ne muče pitanja književne pripadnosti, on zna da mu je književnost ustvari domovina i on je zapravo veliki evropski pisac, svaki uži kontekst njemu je jednostavno mali i sputava ga. To je, ustvari, karakteristično kako za Kovača, tako i za spomenute mu književne, generacijske i životne drugove. Zato valjda Kiša i jesu nazivali posljednjim jugoslavenskim piscem. Uostalom, Vrata od utrobe su prvi put objavljena 1978. godine, u zagrebačkom Naprijedu, u ediciji Jugoslavenski pisci, i to na ekavici!
Kovač je možda i jedini živući južnoslavenski pisac koji se virtuozno služi svim varijantama i cjelokupnim vokabularom ovog našeg, štokavskog jezika. On zna da je sve to njegov jezik kao što je Borges znao da su sve teme njegove teme. Za Kovačev je odnos prema takozvanoj nacionalnoj književnosti ilustrativan fragment iz pisma Borislavu Pekiću iz jula 1972. godine: "Svakako, ja ću se na svoju ruku i na svoju odgovornost izuzeti iz srpske proze i proglasiti sebe NE-SRBINOM. Takođe ću izraziti svoj prezir prema tradiciji, posebno prema srpskoj tradiciji, za koju nisam siguran ni da postoji. Ako se ja na nešto oslanjam, kako to oni kažu za sebe, tj. da se oslanjaju na jadnog Boru Stankovića, onda se oslanjam na nešto posve nesigurno, onda se stvarno oslanjam na ono svoje žalosno ćutilo o 'ujedinjenju tragedije' i još se oslanjam na onaj kamen Dostojevskog ('u kamenu nema bola, ali u strahu od kamena ima bola'). A sve to ima i nema veze s tom nazovi srpskom tradicijom."
Model, jezik, erudicija Kovačev jezik opet je posebna priča. Ako je Skender Kulenović bio - kako to kaže Danilo Kiš - rudar jezika, onda je Kovač Mirko (nomen est omen) jezika kovač! Kod Kovača kao i kod Skendera sevaju varnice ispod teškog čekića što udara i zveči po nakovnju, tu reči pršte, tu se jezik krši. No, Kovačevo je prezime i dodatno simbolično: Kovač je zaista uspio ostvariti onaj naum koji sebi nameće Stephen Dedelus na kraju Portreta umjetnika u mladosti, njemu je uspjelo da oživotvori jednu od najljepših Joyceovih rečenica: u kovačnici svoje duše skovao je nestvorenu svijest svoje rase.
Mirko Kovač je hercegovački književni Hefest, a čitanje njegovih najboljih djela podsjeća na jedan posve specifičan način na onu zgodu iz grčke mitologije kad Hefest skuje stolicu sa koje Hera ne može ustati. I zahvalan čitatelj Kovačevih djela naći će se u situaciji da jedva uspijeva ispustiti knjigu prije nego je završi.
Važna značajka Kovačevih djela jest i njegova rijetko bogata erudicija. Kovačeva erudicija nije, međutim, ona akademska, često suha i sterilna. Ovdje je riječ o širokoj, razuđenoj, živahnoj erudiciji zbog koje Kovačeve knjige čitatelju djeluju strašno autentično. Mene je, recimo, još u prvom čitanju Vrata od utrobe Kovač "kupio" kad na samom početku pominje Petra Barbarića i citira njegovo pismo iz travničkog sjemeništa. Makar mnogi njegovi čitatelji za Barbarića vjerovatno nisu ni čuli, u Travniku za njega zna svako dijete. Takav dašak prepoznavanja udara žig autentičnosti cijeloj knjizi jer - što bi u nekom sasvim stotom kontekstu rekao Henry Miller - to su oni mali detalji koji cijelu stvar čine psihološki stvarnom.
Jedini ulaz Većinu će svojih čitatelja Kovač zasigurno "pogoditi" nekom sitnicom ili podatkom koji nose u vlastitoj zavičajno-emotivnoj prtljazi, a to će dodatno obogatiti književnu magiju ovog uzbudljivog pisca.
U jednom razgovoru Danilo Kiš je svoju publiku definirao kao usku, ali vernu. I Kovačeva književna publika je slična. Kovaču zapravo komotno možemo dati odrednicu kultnog pisca, pisca čiji su čitatelji uglavnom pročitali sve njegove knjige. A ako se Kovača predstavlja samo jednom njegovom knjigom, najbolja su upravo Vrata od utrobe. Ta knjiga - što bi rekao Jim Morrison - otvara vrata u cjelokupno njegovo djelo. I neće biti potrebe dalje uvlačiti čitatelje. Oni će sami ući.
Post je objavljen 13.06.2005. u 14:35 sati.