Tajna iznevjerene oporuke ili jedan od najslavnijih romana svih vremena
Ako bismo tražili primjer nekog svjetskog pisca koji je za života bio praktički anoniman a posthumno je ostvario golemu i skoro nevjerovatnu globalnu slavu, prvo bismo se sjetili Franza Kafke. Proces, jedan od najslavnijih romana svih vremena, došao je do čitatelja samo zbog činjenice da Kafkin najbolji prijatelj nije ispoštovao njegovu oporuku
Na samom početku Kafkinog životopisa kojeg je napisao njegov najbolji prijatelj Max Brod, stoji slijedeći pasus: "Franz Kafka rođen je 3. jula 1883. godine u Pragu kao sin Hermanna i Julije Kafke. Prezime Kafka je češkog porijekla i znači (pisano po pravopisu kavka) doslovno čavka. Na poslovnim omotnicama tvrtke Hermanna Kafke, kojima se Franz isprva služio u dopisivanju sa mnom, ta debeloglava i krasnorepa ptica naslikana je kao amblem."
Kafkina je biografija na prvi pogled jednostavna i neuzbudljiva. Završio je gimnaziju i pravni fakultet, stažirao godinu dana na sudu, a onda je sve do izbijanja plućne tuberkuloze radio kao činovnik, uglavnom u Uredu za osiguranje radnika. Umro je 1924. godine.
Priče koje je objavio za života nisu privukle neku veću pažnju suvremenika. A ipak Kafka je jedan od najvažnijih svjetskih pisaca dvadesetog stoljeća i jedan od onih čije je djelo obilježilo ne samo književnost nego cjelokupnu kulturu našeg vremena.
Ispred svog vremena Kafka je ustvari pisac sličan Danteu, Shakespeareu, Cervantesu, Dostojevskom: pisac ispred svog vremena. U svom čuvenom eseju Kafka i njegove preteče Borges kaže da Kafka na prvi pogled djeluje jedinstveno poput feniksa iz retoričkih poslanica.
Ono što nas u susretu s Kafkinim prozama pisanim prije skoro stotinu godina naročito fascinira jest njihov dubinski uvid u našu suvremenost. Međutim, ta je, nazovimo je tako, proročanska dimenzija njegovog djela Kafki kao piscu u isti mah i koristila i štetila. Koristila mu je u postajanju kulturnom ikonom, a štetila u smislu čestih pokušaja vanknjiževnog tumačenja njegovih djela. Tako je već odavno uobičajeno Kafku nazivati religioznim misliocem, filozofom, političkim prorokom, stidljivim ateistom itd., a riječ je ipak o čovjeku koji je prije svega i iznad svega pisac. Nezaboravne su one riječi iz njegovog dnevnika kad kaže da je za njega još od najranije dobi najveća ambicija bila da se pisanjem obraća ljudima.
Popularna predstava o Kafki kao neurotičnom patniku (pseudo)religiozne provenijencije nema puno veze sa stvarnošću. Kundera o tome predivno piše u Iznevjerenim oporukama. Nije tačna čak ni ona posve odomaćena vizija Kafke koji se potpuno odriče svog cjelokupnog djela i želi ga uništiti. Ne, Kafka nije želio objaviti svoj intimni dnevnik i svoja privatna pisma (a ko bi takvo što uopće i želio?) i svoja književna djela koja je smatrao nedovršenim.
U svojoj "oporuci" on jasno i decidirano kaže koja svoja djela smatra vrijednim. Tu su, među ostalim, Presuda, Preobražaj, U kažnjeničkoj koloniji i Seoski liječnik. Činjenica jest da je on svoja tri veličanstvena romana - Amerika, Proces i Zamak - smatrao nedovršenim i nije ih želio objaviti, no Max Brod je to ipak učinio. A ta su tri romana, veli Milan Kundera, najbolje što je Kafka napisao. I Amerika i Proces i Zamak spadaju u vrhunce umjetnosti romana uopće. Amerika je i ironična varijacija na Dickensovu temu i neobična priča o novom svijetu, no također i iznimno duhovit tekst. Zamak je i postmoderna verzija parabole o Ahileju i kornjači i predskazanje modernog dokinuća privatnosti, ali također i stilski bravurozan roman. Ova dva romana i, naravno, Proces su jednostavno drugačiji od svega što su pisali Kafkini suvremenici. Gabriel Garcia Marquez rekao je jednom prilikom: "Kafka mi je pomogao da shvatim da se može pisati drukčije."
Birokratska fantastika Prepustimo Albertu Camusu da nam prepriča fabulu Procesa. "U Procesu Josef K. je optužen. Ali on ne zna zbog čega. Njemu je, bez sumnje, ostalo da se brani, ali ne zna zašto. Advokati smatraju da je njegov slučaj težak. On, u međuvremenu, ne propušta da voli, da jede ili da čita svoje novine. Zatim je osuđen. No, sudska dvorana je veoma mračna. On ne shvata mnogo. Pretpostavlja samo da je osuđen, ali na šta, to se jedva i pita. On u to, ponekad, sumnja i produžuje da živi. Dugo vremena poslije toga, dva dobro obučena i učtiva gospodina dolaze po njega i pozivaju ga da ih slijedi. S najvećom uglađenošću vode ga u neko pusto predgrađe, stavljaju mu glavu na kamen i zakolju ga. Prije nego što je umro, osuđeni je samo rekao 'kao psa'."
Teško da je ijedan roman u povijesti književnosti imao toliko različitih tumačenja kao Proces. A zapravo se svakom čitatelju kao prvo nameće ono najprostije općeljudsko tumačenje. Camus kaže: "A mi upravo dobro znamo šta Proces znači. Govorimo o slici ljudskog života. Bez sumnje. No, to je istovremeno i jednostavnije i složenije." Da, baš je tako, sve je u Kafkinom djelu istovremeno i jednostavnije i složenije.
Možda i ključna rečenica za razumijevanje Kafkinog svijeta nalazi se u jednom od brojnih pisama koje je uputio Mileni Jesenskoj. Kafka veli: "Ured nije glupa institucija, on prije pripada fantastičnom nego glupom."
Kafka je prvi spoznao svu moć ureda, birokratije i registara nad našim životima. I šta je zapravo zajedničko svim zavrzlamama oko dobijanja vize, iskustvima vađenja neke potvrde ili osobnih dokumenata, čekanju u redu pred studentskom službom, ubjeđivanju člana izborne komisije da te mora biti na biračkom spisku i da se jesi registrirao, odnosno registrirala? Sve su to kafkijanske zgode! U svima njima i bezbroj sličnih situacija prepoznajemo Kafku i njegov svijet.
Sud i zakon Za Kafku, kako kaže Kundera, sud nije pravna institucija određena da kažnjava one koji krše državne zakone; sud u Kafkinu smislu moć je koja sudi i koja sudi upravo jer je moć; samo moć daje sudu njegovu legitimnost. Zato Kafkin svijet nije onaj u kojem zločin traži kaznu; ne, kod Kafke kazna traži zločin. Ponovo Kundera: "Onaj koji je kažnjen ne poznaje uzrok kažnjavanja. Toliko je nepodnošljiva apsurdnost kazne da okrivljeni, kako bi pronašao mir, želi naći opravdanje za svoju nevolju."
Zakon je još jedna od ključnih, temeljnih, nosećih riječi Kafkinog djela. Zakon je kod Kafke dignut na razinu apsoluta. U tome su mnogi vidjeli utjecaj judaizma. Parabola Ispred zakona koju pred kraj Procesa Josefu K. izriče svećenik, a koju je Kafka ranije objavio kao zasebnu priču, možda i najplastičnije otkriva Kafkinu viziju zakona. Ima nečeg fatalističkog u toj paraboli koja veli da svako ima svoj ulaz, svoja vrata prema zakonu. Franz Kafka je pisac što je umjetnosti romana otvorio nova vrata, no, pomalo nalik liku iz vlastite parabole, nije doživio da tome sam posvjedoči.
Post je objavljen 13.06.2005. u 14:31 sati.