Carver s mirisom sevdaha
Teško da je ikad neki južnoslavenski pisac u tridesetim godinama života imao takav svjetski ugled kao Miljenko Jergović. Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramatičar, publicista, novinar i šta sve ne, Jergović je, jednostavno, meštar od riječi. Knjiga priča Rabija i sedam meleka donosi Jergovićeve greatest hits + 4 bonus tracks: najbolje njegove kratke priče i četiri vrhunske posve nove, napisane ekskluzivno za našu biblioteku, nakon što je u susjedstvu osvojio nagradu za roman godine
Najdraži Jergovićev strani pisac, pisac s kojim ne dijeli maternji jezik, jest nesumnjivo Raymond Carver. Poznata je dobro Jergovićeva opčinjenost Andrićem, njegova ljubav spram Šopa, njegova sklonost Krleži i iskreno oduševljenje brojnim suvremenicima, no među stranim piscima Jergović najviše voli Carvera. Carveru je Jergović posvetio posljednju, epilošku, pjesmu svoje izvrsne zbirke Himmel Comando. Ta se fenomenalna pjesma zove jednostavno Carver.
"Učinio sam skoro sve/ Da stvari budu kako treba" - tim stihovima počinje pjesma, nastavlja se prelijepim, mekim, jergovićevsko-carverovskim slikama - "Ranim jutrom san/ zamišljam mljekare u bijelom/ Iz drugog nedavnog vremena, podne je kamion/ Okreće se na uskoj ulici, između pješaka/ Dragi pas otresa buha na toplom dahu auspuha", završetak je opet emfatičan - "Imam dovoljno novca da ovo mogu činiti/ Riječi me raduju kad ih sutra pročitam". I zbilja je tako: Jergovića riječi raduju.
Marlboro Himmel Comando je knjiga koju je Svjetlost objavila 1992. godine u istoj onoj gerilskoj opremi kao i Mehmedinovićev Sarajevo Blues. Bilješka o autoru na kraju knjige veli ovako: "Miljenko Jergović je rođen 1966. Dvije knjige pjesama, eseji o filmu, književnosti, stripu i rocku. Novinar Nedjeljne Dalmacije."
Nije od izlaska te knjige prošlo ni četrnaest godina a Jergović umjesto dvije zbirke pjesama ima debelo dvocifren zbir knjiga. Novinarska je karijera također kontinuirano tekla: Nedjeljna Dalmacija - Tjednik - Feral Tribune - Globus uz stalnu suradnju u mnogobrojnim medijima na transverzali od franjevačkog Svjetla riječi preko sekularnih Dana do razvratnog Playboya. I još nešto: Himmel Comando je tiskan dvojezično, engleski prevod pjesama je načinio Mario Suško, i to je tad bila, čini se, jedina Jergovićeva prevedena knjiga. Danas su Jergovićeva djela prevođena valjda i na tuce jezika, a tiskaju ga najugledniji svjetski izdavači: od Einaudija do Penguina.
Globalna Jergovićeva slava započela je sa Sarajevskim Marlborom. Teško je i nabrojati sve jezike na koje je ova zbrika priča prevedena. U razgovoru koji je u martu 1996. godine objavljen u Danima, Senad Pećanin je pitao Jergovića zašto je knjizi dao takav naslov, a ovaj je odgovorio da je to bilo jedino tačno ime za knjigu. Iz današnje perspektive mogli bismo čak reći i da je riječ o najboljoj metafori za Jergovićevo pisanje općenito. U jednoj važnoj fusnoti u knjizi stoji, naime, slijedeći tekst: "Sarajevski Marlboro - cigareta koju su stručnjaci Philipa Morrisa prilagodili ukusu bosanskih pušača, nakon što su, kažu, kao i u drugim slučajevima proučili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog što se Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvođača do proizvođača, i što se pušača zna neugodno dojmiti neki strani Marlboro. Suradnici Philipa Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom i smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolini Gradačca i Orašja, jedan od boljih blend duhana uopće."
Jergović je pisac sličan sarajevskom Marlboru: pisac svjetske klase, no isto tako i pisac što je sav bosanski, sav sarajevski. On je zato danas jedan od boljih pisaca uopće. U već spomenutom razgovoru također će reći da, bez obzira na činjenicu da ne živi u Bosni, ona ostaje njegov privilegirani literarni prostor: "Čovjek u životu nema dva zavičaja, niti dva prostora koja može autentično poznavati. Ja sebi uzimam za pravo da kažem da Bosnu kao pravi ili imaginarni prostor autentično poznajem."
Atmosfera Nalik Carverovim pričama iz američke svakodnevice, Jergovićeve bosanske priče imaju izuzetno sugestivnu atmosferu. Njihova prividna jednostavnost iskaza nosi ustvari u sebi svojevrsnu hemingwaysku dubinu. Pod prozaičnim se omotačem skriva njihova lirska duša. Bilo da piše o odnosu čovjeka i psa i tragici rata koja se prelama i u njihovoj razdvojenosti (Av), bilo da osuđenik na smrt Mate utjehu traži u priči o proroku Muhammedu (Djetlići), bilo da se bavi dvojicom franjevaca, mladom povjesničarkom umjetnosti i starim čudakom (Ferhatova sveta obitelj) ili pak vezom profesora klasične filozofije sa ženom osuđenog ubojice (Ljubav), Jergović nepogrešivo "skida" atmosferu. On se u svoje priče - kako se to kaže - uživljava, a čitatelj tu iskrenost prepoznaje.
Jergović je zapravo čarobnjak atmosfere koji je u stanju nekako prirodno priču iz kultnog i klasičnog filma Treći čovjek prenijeti negdje u bosansku provinciju gdje Orson Welles postaje Orhan Velić. Možda se u tom talentu za uživljavanje u atmosferu krije i tajna gotovo bezgranične žanrovske razuđenosti Jergovićevih priča. One mogu graničiti i sa reportažom i sa bajkom, biti i historijske i suvremene, mogu "skidati" i mušku i žensku perspektivu, a naročito uspješno pak onu dječiju, a uvijek će biti i ostati nepogrešivo jergovićevske.
Poznati španjolski filozof Jose Ortega y Gasset zapisao je: Stendhal uvijek priča, čak i kada daje definicije i kada zaključuje i kada teoretiše. Ova rečenica bi se mogla u dobroj mjeri odnositi i na Jergovića: i pod njegovim perom sve se pretvara u priču. Spomenimo i da je citirana rečenica preuzeta iz knjige koja nosi naslov O ljubavi. Postoji, naime, još jedna stvar karakteristična za Jergovića: on voli svoje likove i želi ih razumjeti. Tvrtko Kulenović negdje piše da pravi pisac i kad zažmuri, razmišlja na slijedeći način: ovako je slijepcu. Carverovi fanovi teško se u ovom kontekstu mogu ne sjetiti Katedrale, a i Jergović ima pjesmu s tim naslovom.
Četiri nove priče Posebnu atrakciju ove knjige Biblioteke Dani predstavljaju četiri posve nove Jergovićeve priče, i to priče što, bez ikakvog pretjerivanja, spadaju u sami vrhunac cjelokupnog njegovog djela. Ove je priče Jergović napisao nakon svog, po općem mišljenju, dosadašnjeg magnum opusa - romana Dvori od oraha, i one su zbilja dostojne reputacije budućeg klasika, kako mu hrvatski mediji u posljednje vrijeme često tepaju.
Gurbet, Tespih, Jatrib i Asag donose nam ponovo prepoznatljivog Jergovića, no također i jednog samopouzdanijeg, raspričanijeg i skoro baroknog Jergovića. Dvije su potonje priče direktno inspirirane sevdalinkama i pokazuju se itekako dostojnim svoje inspiracije. Ljubiteljima sevdaha ovo je dovoljno. Jergović je također u stanju poslijeratnu bosansku situaciju iskazati u jednoj sceni plastičnije nego to mogu stotine visokoumnih traktata ili novinskih kvazimudrih palamuđenja.
U priči Tespih, recimo, putnik će paljanskom taksisti - dok gledaju u dječaka na čijem dresu piše Salihamidžić - onako usput, kako se to već u taksijima radi, kazati: dobar igrač, a ovaj će mrzovoljno promrmljati: ima i boljih.
Miljenko Jergović je još podaleko od četrdesete, a većina naših pisaca iz obavezne školske lektire u tim godinama još nije napisala svoja najvažnija djela. Od njega, dakle, možemo još mnogo očekivati. No, i ako bi on onako postmoderno rimbaudovski odlučio okačiti pero o klin i postati, recimo, štajaznam, fudbalski menadžer, opet bi ostao jedan od nekolicine najvažnijih balkanskih pisaca s kraja dvadesetog i s početka dvadeset i prvog stoljeća.
Post je objavljen 13.06.2005. u 14:30 sati.