«Ovo je zemlja mojih snova,
ovo je nebo puno zvezda,
leti se i bez aviona,
let iznad kukavičjeg gnezda…»
Jesam li nedostajala ikom? Je li itko psovao na moju lijenost? Je li me itko žalio kad me Bog kaznio pa mi natovario tonu posla pa mi nije trebala lažna isprika za nepisanje? :D
HONEY; I'M HOOOOOME!
Evo, vratila sam se. Do kad- ne znam, ali volja za pisanjem se vratila, malo se i vremena uhvatilo, došlo proljeće (još malo pa i prošlo!), skodnevnica je dobila na šarenilu, ja izgubila na pameti…Sve u svemu: POZITIVA :)
Evo vam i jedan tekstić dok ja malo sredim blogić (zastario, vala!) pa se onda vratim (obećavam bez deminutiva! :P)! Pusa svima! ;)
ZLATNA RIBICA
(dream by trytobe)
Općepoznato je da zlatne ribice obitavaju u rijekama, jezerima, morima; dolaze vam kad im se najmanje nadate i kad ih najviše trebate; imaju umilne okice kojima vas pokušavaju udobrovoljiti da ih pustite s udice i kad to (naravno!) ne upali, ponude vam tri želje i priča završi hepiendom (na obostrano zadovoljstvo).
E, pa ja nisam bila te sreće! Moja zlatna ribica mi je došla jedno popodne zapakirana u najlonsku vrećicu sa crvenom mašnom uz kratku poruku mog ujaka: «Čestitam!» Nemam pojma na čemu mi je čestitao (nisam ni sigurna da je pravoj nećakinji poslao poklon!), a nisam se ni ribici posebno obradovala (kome treba extra obveza!). Ali šta je-tu je! Prebacila sam novog člana našeg domaćinstva u staru staklenku, stavila je na policu među cvijeće i uspješno zaboravila na nju u roku keks!
Jeste li primijetili kako dani brzo prolaze kad imate od-osam-do-četiri posao, svaku drugu večer aktivnosti usmjerene višem stupnju socijalizacije, kratke vikende…? Vrijeme naprosto leti! Jako je nezgodno kad u jednom momentu vrijeme naglo zakoči i stane. To se obično dešava pod utjecajem nekog neočekivanog događaja koji vas podsjeti na nešto što se nekad propustili napraviti, reći, poručiti…Dobar primjer za tu pojavu je, recimo, kad odlučite konačno zaliti cvijeće koje je već na rubu postojanja, pa dok raspoređujete posudice u neki novi oblik uočite praznu staklenku kojoj tu nije mjesto, i dok već psujete u sebi na neodgovornog ljenjivca obitelji, negdje u malom mozgu vam bljesne crvena mašna i poruka «Čestitam!». I vrijeme stane! I kao da se ne misli nikad više pokrenuti. A ukoliko je u čitav događaj uključena i zlobna zlatna ribica-eee, u tom slučaju ste (da oprostite na izrazu) grdno najebali. Jer vrijeme se DOISTA više nikad neće ni pokrenuti. Zaglavili ste u međuprostoru sa skeletom zaboravljenog željomata i skoro uvelim cvijećem.
To be continued…
Post je objavljen 13.06.2005. u 13:44 sati.