Marijan Beneš, bokser kojem se malo ko usudio izaći na megdan
Ring zamijenio nalivperom
Marijan Beneš bokser je za kojeg kažu da mu se malo ko usudio izaći na megdan, čovjek koji je u zlatno vrijeme jugoslovenskog boksa osvajao najsjanije domaće i svjetske medalje i koji je na prostorima bivše zemlje važio za neprevaziđenog nokautera.
Bokser koji nikada nije nekog ozbiljnije povrijedio, ali koji je ceh toga platio sa 26 puta polomljenim prstima na rukama, podlakticom, te ostao slijep na jedno oko poslije meča sa Sandijem Torezom u Zenici.
Na domaćoj sceni Beneš je osvojio sve što se moglo osvojiti. Bio je devetostruki republički prvak BiH, četiri puta šampion Jugoslavije, pobjednik "Meča šampiona", osvajač "Zlatnog gonga", "Čelične pesnice", "Oskara". Blistao je i na svjetskoj pozornici. Amaterski prvak Evrope postao je 1973, kada je zajedno sa pokojnim Bisićem, Kostićem, braćom Palom i drugim prvotimcima banjolučke Slavije osvojio i klupsko prvenstvo Jugoslavije.
OTJERAN IZ RODNOG GRADA
Privatni život Marijana Beneša, kako sam kaže, sada po svemu liči na život drugih ljudi. Razveden je i ima troje djece - tri kćerke: Žanu, Marijanu i Mariju. Od 1995. godine, kada se vratio u Banju Luku, živi sam.
"Morao sam otići iz Banje Luke, grada koji volim više od bilo čega na svijetu. U toku rata imao sam problema sa neljudima, tjerali su me, okrenuli leđa. Banja Luka je postala nešto što ona zapravo nije, manjina je zavladala i otrovala većinu. Kao kad u more mlijeka baciš nešto prljavo i onda se sve mlijeko pokvari. Ali zasigurno znam da ovdje i sada ima više dobrih nego loših ljudi", kaže Beneš.
Od milion prijatelja koje sam imao, dodaje Marijan, nije ostao nijedan.
"Pravi prijatelji se razlikuju od poznanika. Imao sam mnogo prijatelja, ogroman broj onih koje sam iz pepala podigao, kojima sam udahnuo novi život, upoznao sa ljudima. Nema više nijednog, svi su mi leđa okrenuli", žalostivo govori Marijan.
Za sebe kaže da nije pesimista i da ne pada lako pod ucjene, te da je veliki borac koji nikada nije uprljao obraz ni pred Srbima ni pred Hrvatima, ni Bošnjacima.
O svom državljanstvu i on i prijatelji sa kojima provodi vrijeme kratko kažu - Jugoslavija.
"Tito je neprevaziđen, nema mu ravnog. Moja zemlja je Jugoslavija, a moj grad Banja Luka , najbolja zemlja i najljepši grad na zemaljskoj kugli. Imao sam ponudu da u Španiji radim u bokserskom klubu za tri hiljade evra. Pokušao sam i morao sam da se vratim", govori Beneš.
Trenutno ima, ističe on, da sasvim pristojno živim, da se pojede, popije i kad zatreba pomogne drugom.
"Živim jedan normalan život. Ujutro ustanem, doručkujem i dođem u lokalni kafić da sa prijateljima Mladenom, Ilijom i Markom popijem kafu, prošetam gradom i nakon ručka idem na trening. Onda, poslije podne pišem pjesme koje su mi gotovo zamijenile boks. Objavio sam jednu knjigu poezije pod nazivom 'Druga strana medalje', ali osim nje imam i desetak neobjavljenih", priča Marijan.
ČOVJEK JE ČOVJEKU BOG
Kad bi opet mogao, banjolučki bokser bi svoj život proživio isto kao i ovaj, isti plemeniti sport i pjesme. Jedino bi, kako kaže, pažljivije birao prijatelje.
Za boks kaže da je zaista plemenit sport, ali, ističe, ne zbog toga što je humano udarati i lomiti u ringu, nego zato što je plemenito to ne koristiti na ulici.
"Istina, mnogo puta sam se tukao, pogotovo u vrijeme kad sam bio vlasnik kafane. Ali nikad nisam prvi uvrijedio i odgovorno tvrdim da za pedeset i četiri godine života nikad nisam prvi udario.
Samo jednom je, kaže, dobio batina i to kad su ga devetorica zbog djevojke pretukla u parku "Petar Kočić".
"Djevojka od jednog mangupčića je trzala na mene i on je poslao ljude da me pretuku. To je bilo 1969. godine i tad su mi polomili arkadu. Kasnije sam ih hvatao i odrađivao jednog po jednog. Poslednjeg sam uhvatio pet godina poslije na igranci u KAB-u", priča Beneš.
Kaže da je za ponovni ulazak u ring prekasno i da to više ne bi imalo smisla.
"Istina, ja se osjećam jako dobro, mogao bih opet da boksujem, ali to sada radim samo za sebe i radi održavanja forme. Osim toga, sadašnji boks u ovom gradu nije kao što je nekada bio i dok god su ovakvi ljudi u Slaviji, neće ni biti bolji", smatra Beneš.
Za Slaviju sam, dodaje, sve dao, i zdravlje i trud, a dobio sam svega sedam mjeseci radnog staža.
"Neću da razmišljam o stvarima koje me čine nesrećnim. Recimo, umjesto da razmišljam o ekonomiji, koja je inače najveći lopov u svakom pogledu, radije ću prošetati bivšom Ulicom maršala Tita, to mi je omiljena ulica, i uživati u onom što imam i što jesam", ističe Beneš.
Kaže da svoje troje djece jako voli i da se nada da će naći životnu saputnicu.
"Ne planiram da starost dočekam sam i smatram da svako vrijeme nosi svoje vrijeme. Žena ima, samo treba prepoznati pravu", govori Beneš.
Osim ekonomije, Marijan ne voli ni politiku, a ni religija, ovakva kakva je sada, nije mu baš bliska.
"Bog je na zemlji, među ljudima i sve je na ovom svijetu. Čovjek je čovjeku bog i onako kako daješ tako ti se vraća. Najvažnija je ljudska dobrota i đavo nije ono što se misli, već je đavo kad nekog ostaviš gladnim ili prevariš čovjeka", tvrdi Marijan.
Na kraju ostaje nostalgija za bivšom Jugom, čije boje je sa puno ljubavi branio. Petokraka se vijorila mnogo puta dok je stajao na pobedničkom postolju.
Nijedan profesionalni meč nisam htio odboksovati bez himne "Hej, Slaveni" i zastave Jugoslavije, dodaje bokser Marijan Beneš.
M. KREMENOVIĆ
Banja Lukom Vrbas voda teče
stari pjesnik za nju reče
da je žena da bi vila bila
da je vila najljepša bi bila.
Šehitluci na visokom brijegu
junak steže zastavu na stijegu
na kamenoj kuli od kamena bijega
uklesana na njoj junačka sudbina.
Gornji Šeher u suncu se kupa
slavuj i ševa tu pjevaju skupa
Kastel kula istoriju zbori
'mjesto ljudi kamenje govori
Banja Luko najljepša u Bosni
Krajišnici mladi i ponosni
tebe vole u srcu te nose
Banja Luko s tobom se ponose.
Post je objavljen 12.06.2005. u 22:23 sati.