Podaci o Tagoreu: Rabindranath Tagore je poznat i kao Robi Thakur, te Gurudev, što znači Bog-Učitelj. Rođen je u Kalkuti, u Bengalu, pokrajini kolonijalne Indije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913.
RIJEČ PREVODIOCA I IZDAVAČA,
Roberta Mandića:
- Gitandjali je kolekcija proznih tekstova, prepunih muzikalnog naboja i prekrasnih metafora. Taj alegorijski svijet je ispunjen običnim svakodnevnim stvarima, poput svjetiljki, mora ili cvijeća, ali one nose sa sobom i daleko dublje značenje, vodeći nas kroz labirint naše zbunjenosti pred vrata audijencijske dvorane božanskog ljubavnika. Čitatelj se ne može oduprijeti ljepoti ovih slika, pa mu um neumitno doseže onu Istinu u kojoj je sve izrečeno čak i kada ništa nije izgovoreno. Tagore je pomnjivo popločao stazu do središta nas, pretvorivši zbilju u san, prozaičnost stvarnosti u opojnu bajku, navevši nas na zaključak kako bi ljubav, jer je ona sveopći, kozmicki princip, trebala biti središte našega života, što je moguće samo ako je izražena u svakodnevici. Običnost trenutka, dotaknuta ljubavlju, odbacuje svoje prnje i pojavljuje se ono njeno blistavo i veličanstveno lice koje smo vječno tražili i od kojeg nam zastaje dah.
Knjige su izdanje nakladničke kuće "PARALELE", na čijim web stranicama se mogu nabaviti knjige, po znatno povoljnijim cijenama nego u prodavaonicama:
http://free-st.t-com.hr/PARALELE/
PREDAVANJE ODRŽANO NA PROMOCIJI KNJIGE: - Kaja Šegvić Šarić
Tagore piše o ljubavi.
To je zaista sve što trebamo znati o Tagoreovoj poeziji. I uistinu sve što trebamo znati o ovome svijetu. Tagore piše o ljubavi: o onoj vrsti ljubavi koja nadilazi sve ovo oko nas. Koja ima tu moć da nadjača sve svakodnevne brige i pretvori ih u nešto usputno, gotovo nepostojeće. O ljubavi koja nastavlja voljeti, bez obzira šta se događalo oko nje.
Čitav svoj život, Rabindranath Tagore čeznuo je za vječnom istinom ljubavi, koja jedina ima moć objasniti naše postojanje.
On kaže:
38. «Želim tebe, samo tebe – to neka beskrajno ponavlja srce moje.
Sve druge želje, što smućuju me danju i noću, lažne su i isprazne do srži.
Kao što noć, u tami svojoj, molitvu za svjetlom krije, tako i u dnu duše moje leži usklik: «Ja želim tebe, samo tebe.»
Za Tagorea, ništa nije bilo važno, osim istine. Sve druge želje su bile isprazne, svega ostaloga se bio spreman odreći. Oduzmi od mene sve što nije vječno, sve što me odvaja od tebe, kaže Tagore, i pjeva:
34. «Neka od mene ostane samo ono čime te svim svojim imenovati mogu.
Neka od moje volje ostane samo ono čime te svugdje osjetiti mogu, u svemu te naći i
ljubav ti pružiti svakog trenutka.
Neka od mene ostane samo ono čime te nikada ne mogu skriti.
Neka od mojih spona ostane samo ono čime me sputava tvoja volje i neka moj život ostvari svoj cilj – biti spona ljubavi tvoje.»
Biti spona božanske ljubavi – to je bila Tagoreova molitva.
Ovu knjigu: «Gitandjali – pjesme darovnice», Tagore je pisao kao dar bogu, a zapravo je to njegov dar nama samima. Ova knjiga je tu da nas pouči; da nas utješi. Da nas i u našim najcrnjim trenucima vrati izvoru života i šapne nam da vrijedi živjeti.
Togore nas vodi do samog izvora nevinosti i bezbrižnoj radosti življenja, koju smo negdje, nekako, usput zaboravili.
Pa kaže:
60. «Na žalu svjetova beskrajnih susreću se djeca. Miruje u visini vječno nebo, neposkojno huči voda. Na žalu svjetova beskonačnih s vriskom i plesom sastaju se djeca.
Ona grade kućice od pijeska, praznim se igraju školjkama. Od uvelog lišća tkaju čamce, i sa smiješkom brode nad beskonačnom dubinom. Djeca se igraju na obali svjetova.
Ona ne znaju bacati mreže, nisu vješti plivači. Ronicu kreću u potragu za biserjem, trgovci plove na svojim brodima, a djeca sakupljaju i rasipaju šljunak. Ona ne traže skriveno blago, ne umiju bacati mreže.
Na žalu svjetova beskonačnih veliko je sastajalište djece.»
Da bismo spoznali ljubav, moramo postati kao djeca. Djeca nisu u potrazi za smislom života, ona znaju: smisao života je življenje. Djeca ne razmišljaju o koristi kada nešto rade, ona znaju: smisao života je igra. Na obali svjetova, djeca sakupljaju i rasipaju šljunak. Kakva je korist od sakupljanja i rasipanja šljunka, pitat će odrasli? Kakva je korist od življenja? A djeca se smiju, grade kućice od pijeska, igraju se praznim školjkama i pokazuju nam odgovor.
Tagore pronalazi smisao života i razlog čitavog stvaranja u radosti svog vlastitog djeteta kome donosi šarene igračke na dar, vidi ga sretnim i kaže:
62. «Nakon što ti donesem šarene igračke, dijete moje, tada počinjem shvaćati čemu sva ta igra boja s oblacima, na vodi, i zašto je cvijeće raznobojno – kada ti donesem šarene igračke, dijete moje.
Nakon što zapjevam kako bi zaigralo, tada zaista znam čemu sva ta glazba među lišćem, i zašto valovi šalju zborove svojih glasova do srca zemlje koja ih pažljivo sluša – kada ti zapjevam kako bi zaigralo.
Nakon što predam slatkiše tvojim žudnim ručicama, tek tada spoznajem čemu med u čaški cvijeta, i zašto se voće tajno puni slatkim sokom – kada predam slatkiše tvojim žudnim ručicama..»
Ako želimo shvatiti smisao cijelog postojanja, ne trebamo napraviti puno toga. Zapravo, ne trebamo napraviti ništa: dovoljno je da se obradujemo šarenim igračkama stvaranja. I dovoljno je da zaigramo uz pjesmu života koju nam pjeva ljubav. A kada nam igra dosadi, kada poželimo zamijeniti sve slatkiše za jedan trenutak vječnosti, zavapit ćemo zajedno s Tagoreom i reći ljubavi:
- Ja želim tebe, samo tebe!
Post je objavljen 11.06.2005. u 23:14 sati.