Marketing
Uskopaljski abecedarij (28): P kao Pidriš
Pidriš je jedno od manjih, a mnogi će reći i ljepših uskopaljskih sela. 1991. godine imao je tek 302 stanovnika. Za usporedbu, 1971. godine Pidriš je imao 314, a 1961. godine 313 stanovnika. Ovi podaci ne govore o niskom prirodnom priraštaju, već prije svega o iseljeničkom karakteru Pidriša. Relativno mnogo Pidrišana iselilo je odmah nakona drugoga svjetskoga rata (baš kao i drugih Uskopljana) u Slavoniju, pa se već pedesetih godina u selu Piškarevci kraj Đakova bilježi da je seoski svinjar bio stanoviti Đuklina podrijetlom s Pidriša. 
1991. godine u Republici Hrvatskoj živjelo je 89 osoba rođenih na Pidrišu, a kad bi se tom broju dodali Pidrišani koji su živjeli u drugim zemljama, lako bi došli do onog poznatog, često ponavljanog zaključka (koji, uostalom, vrijedi za gotovo svako naše mjesto) da je Pidrišana više izvan Pidriša nego u njemu.
A bilo je Pidrišana još i manje. 1736. godine u izvješću biskupa Delivića bilježi se da na Pidrišu ima jedna kuća sa 6 duša (jamačno je to bila neka kuća Milišića, koje je, čini se, ne samo ramsko, nego i pidriško najstarije prezime), a 1855. godine bilo je 5 kuća, 10 obitelji i 47 duša.
No, živjelo se na Pidrišu i davno prije: o tome svjedoči srednjovjekovna nekropola od 25 sandučastih stećaka u 3 niza koja se nalazi na Borovici, tik uz katoličko groblje, što, kažu Pidrišani, nedvosmisleno govori o tome tko su i što su bili pokojnici.
Ti stećci, odnosno ona dva četvrtasta koja se nalaze lijevo od ulaza u groblje bila su i zaštitni znak Pidriša. Naime, oko tih stećaka isplela se priča da ih može zaljuljati svako dijete jednim jedinim prstom, ali samo jedan dan u godini: na svetoga Antu, 13. lipnja, kada se na Pidrišu okupi mnoštvo svijeta iz Uskoplja i iz Rame. Dakako, većina djece, koju je ta priča jedino i zanimala, dolazila je na Pidriš jedino na svetoga Antu, kad bi se kamen ljuljao, a sve one ostale dane, kada tobože ne bi, na Pidriš ionako nitko nije ni zalazio. I doista, čini se da bi Pidriš živnuo samo 13. lipnja, u ostale dane tek bi pokatkad u tamošnju školu dolazili rezervisti iz Uskoplja na vježbu, ali njih, dakako, kamenje koje se ljulja nije zanimalo.
Izuzetak su, čini se, oduvijek bili ratovi, za vrijeme kojih je na Pidrišu uvijek bilo živo.
U Drugom svjetskom na Pidrišu su se, čini se, češće nego igdje drugdje izmjenjivale vojske (tako je ostalo zabilježeno da su u kolovozu i rujnu 1942. godine partizani na Pidrišu imali i malu tiskaru (nožni tigl) koju su prethodno zarobili u Livnu). Nakon rata oko Pidriša su se krile skupine križara (šumnjaka) (priča se i ona Geganova, ali i Šunjo sa svojima), pa su partizani organizirali česte potjere i pretrese. O intenzitetu događanja na Pidrišu tijekom Drugoga svjetskoga rata, govori i podatak (valjda mu se može vjerovati) da su čak petorica pidriških Hrvata život izgubila u Jasenovcu.
I u zadnjem ratu Pidriš je nekoliko puta povećao broj stanovnika, a na žalost, povećao se i broj ukopanih u starom pidriškom groblju. I te 1993. godine na Pidrišu je bilo izuzetno živo svih onih ostalih dana: pusto je bilo samo na svetoga Antu.
Post je objavljen 12.06.2005. u 08:00 sati.