Nekako sam tužan, mogu reći revoltiran. Dođe mi da vrištim u svojoj nemoći da uspješno promjenim stvari na bolje. Svjedok sam raspada svoga braka, braka koji sam toliko želio u koji sam uložio ljubavi pažnje i vremena, brinuo se oko njega kao oko male biljke koja tek treba da izraste i donese svoje plodove. Umjesto toga moj brak se pretvorio u pakao a ja sam jeo jabuke sa drveta spoznaje i oci su mi se otvorile i spoznao sam da sam gol i bos i da ništa više nemam. Pao sam nisko, no kako jedna stara poslovica kaže: "Nije sramota pasti! Sramota je ne ustati se nakon toga!"
Mogu reći da nisam zaslužio, mogu plakati nad svojom sudbinom, no mogu ustati i viknuti iz svog glasa DOSTA JE LAŽI I TERORA!
Mogao bih satima pisati ružne stvari, no mogu se sjetiti vrlo malo i ljepih stvari.
No kada pogledam sada sa vremenske distance, mogu reći da sam bio sljep ludo sljep... išao sam na sve i ništa a nisam vidio da je cijelo vrijeme jedno veliko ništa.
Post je objavljen 11.06.2005. u 22:54 sati.