Jeste li se ikad zapitali zašto čovjek može biti budala, i to ogromna, vlastitom krivnjom? Ja se jesam, jer sam, naime, došao u škripac s vremenom uoči kolokvija koji mi je od velike važnosti. Pa, pitam se (sad najednom pametno) PA ZAŠTO SAM SI JA DOPUSTIO TAKVO SRANJE?! E, pa eto zašto: malo kasnije sam počeo razmišljati o posljedicama koje slijede. Ako ne napišem kako spada taj kolokvij, tj. ako ne dobijem zadovoljavajuću ocjenu, jer mi to utječe na ocjenu iz ispita (naime, prosjek mi je važan jer imam obvezu – opet vlastitim sposobnostima nametnutu – podići prosjek iznad 3.5 da bih se riješio plaćanja akademske godine), imam PROBLEM. A jel se Mujo kasno sjetio! Pa sad opet – iz kojeg ispita? Pa Rimsko, naravno – e, a jesam budala. Imao sam 2 tjedna od pada i sve bih stigao, ALI!, ja moram otići kući preko prošlog vikenda umjesto da učim u Zg-u. I, naravno, sad zakrdašim ovu noć do 4 ujutro s učenjem i propadne mi cijeli drugi dan prijepodne. Da li uopće moram spominjati mogući glas i izraz lica moj majke kad bude čula da sam pao? Ne moram, jer ipak postoje lijepe riječi i facijalne geste. Još, što je najgore, dosad nisam pao ništa bitnoga, ali moram i to probati, jelte? Pa gdje mi je pamet (nadam se, bila)?! Eto, tako vam je to kad morate podnositi budalu u sebi. Nije da nemam samopoštovanja, naprotiv, imam utoliko što sam svjestan priznati si kardinalnu grešku i najrađe bi si ošamario jednu onako dobru roditeljsku obrazovnu pljusku!!! Nego, krenimo dalje: stiže ljeto, more (koje, onako uzgred rečeno, nisam vidio – kao odmor – već 5 godina), ALI!, moram si ja usositi i ostaviti si učenje preko ljeta – naravno – zašto ne biti originalan.
Uostalom, možda i bude ipak na kraju sve ružičasto, jer mi je kolokvij tek u utorak. Neću se dati pobijediti od jedne knjige – ipak, nada umire posljednje, ali, opet, kažu, Nada je kurva. Hm.
Post je objavljen 11.06.2005. u 12:45 sati.