Jednom je majci prekipilo. Ne znam što je kumovalo tome ali proglasila je ona štrajk!
To je bilo još prije ovih doba štrajkanja profesora i liječnika, tako da stvarno ne znam što je moglo biti razlog njenom štrajku, stvarno ne znam (ma časna riječ ne znam ;-) ).
Prala je ona i dalje veš, kuhala je ona ručak i dalje - štrajk se ticao samo dodatnih poslova koji nisu navedeni 'pod obavezno' u kolektivnom ugovoru sindikata prerano umirovljenih domaćica.
Dakle, nema više 'daj pliz dodaj ono', 'daj molim te ispeci mi palačinke', 'kad odeš u dućan daj nam usput kupi čokoladu'.
Toga nema - od sad svi imamo žešću podjelu poslova, od sad ako želimo kerefeke moramo si ih ispeći ili nabaviti sami...ma teror živi :D
Unatoč teroru seka i ja smo i dalje prilično dobro živjeli - preko noći smo prestali tražiti majku bilo što a dopunski smo se prehranjivali po menzama, picerijama i slastičarnicama - bilo nam je bogovski iako, ruku na srce, falili su nam mamini kolači :)
Jednog lijepog jutra uz kavicu svi skupa sjedimo i uživamo. U jednom trenutku, ničim izazvana, majka me upita:
"Ddadd, da li ti se jedu palačinke?"
Mojoj sreći nije bilo kraja: "YESS!!!! Naravno da mi se jedu." :)
U taj čas majka se sjeti da štrajka! Pogleda me ispod oka i nekako zlurado ispali:
"Onda si ih ispeci sam!"
Na te riječi ona prasne u zao smijeh...ihihihihihii!
:D
Post je objavljen 11.06.2005. u 15:18 sati.