Dakle, lopta koju smo kupili sestra i ja u Poljskoj, ima dugačku povijest, od kupovine do njene smrti. Kupljena je u Poljskoj i poklonjena starom. Od 1985-te do prije par godina živjela je u našoj vikendici. Bila je živi svjedok brojnim nogometnim druženjima, što mojima, što sestrinim, što ostale familije i prijatelja. Svi su je poštovali i tako se odnosili prema njoj, Prešla je kilometre i kilometre (zrakom i zemljom) i bila je vjeran drug. Nazočila je brojnim tulumima i feštama, mojoj oproštajci, mojim zarukama, moje momačkom. Čak smo napravili pravo nogometno igralište zbog nje. Volio sam je! Ali, jednog dana je nestala! Ona, zidni sat i mali električni rešo. Ukradeni! Več sam se pomirio sa kletom sudbinom, kad jednog dana, krajičkom oka ugledah moju (našu) loptu odbačenu na polju. Odjurio sam na policiju i prijavio krađu lopte. Naša Hrvatska Policija je napravila zasjedu u grmlju blizu moje lopte i, da, uhvatila lopove. Na moju žalost, to su bili klinci od petnaestak godina i kad sam ih vidio odustao sam od dizanja tužbe i kaznenog gonjenja. Bio sam sretan! Vratila se! Ali došao je taj dan... Došli su kumovi sa dobermanom koji se voli igrati sa loptama, i, moja lopta je doslovno ispustila dušu u dobermanovim ustima. Neka joj je laka hrvatska zemljica. I zato nemoj da mi neko kaže nešto protiv moje lopte i mene, jer to je bilo prijateljstvo.
Post je objavljen 10.06.2005. u 20:40 sati.