Pa evo mene opet. Ne znam šta da pametno napišem. Škola je dano završila i ispravila sam 1 iz kemije, ali nisam iz latinskog. Nije me ni pitao, ali šta je još bolje nije me poslao na popravni. A i matematika me jebe, mada imam ocjene za 2. Da nema ta 3 predmeta, možda bi prošla s 5 jer ne bi to morala učit, a ovako ću jedva navuć neki prosjek od 3.9 . Da na polugodištu nisam pala fiziku, prošla bi s 4.2 ili čak 4.3 . Ali kad bolje razmislim, ko jebe prosjek i ocjene. Ja ću se ionako jednog dana baviti ili glazbom ili fotografijom. Uglavnom, umjetnost je definitivno moje područje i imam usnimljeno nekoliko dobrih fotografija. Uglavnom, ako ne uspijem s bandom, imat ću valjda sreće negdje dalje u nečemu u vezi umjetnosti. Barem se iskreno nadam tomu. Jer moje područje nije nigdje dalje. Ne znam s čim bi s mogla uopće baviti, a da to nije vezano uz umjetnost. Ne vidim se ama baš nigdje dalje. Sada malo obrađujem neke fotografije. Ne da mi se stavljati svoje radove, nemam volje za to. Jebeno sam bezvoljna. Samo bi htjela leći i spavati. To mi je osim sviranja i slušanja glazbe najdraža aktivnost. San - moja droga kada nema alkohola. Isuse, kako mi to s alkoholm ide na živce. Ali kada se osjećam tako jedno i prazno. Sve izgleda da je u redu, ali ja se osjećam tako prazno i glupo, a osjećaji u meni bujaju. Kada bi bar na njih mogla zaboraviti, smrznit se, prestati osjećati. To se čini predivnim. to da mogu odrveniti, postati totalno tupa i neosjetljiva na sve oko sebe kakva ponekad pokušavam biti. ALi zbog toga se slamam. Jer ponekad mi je jako teško biti ono što jesam. Ne mogu nositi taj teret jer je preteško. Poželim da sam drugačija, ali jebi ga, onda se pomirim s tim da sam takva kakva jesam. Da mi je teško odrveniti, i da mi je teško sve oko mene jednostavno zaboraviti i ne obazirati se na gluposti i sranja kojima sam okružena. Glazba mi je jedna od ispušnih ventila, ali zasad nije dovoljan. Jedva čekam da se popnem na jebenu pozornicu i da zasviram svoje pjesme i da na kraju koncerta razbijem gitaru na savstavne djelove u zid i onda još skočim u puliku. Da, to je ono čemu se radujem i to jako. Jedva čekam taj dan. Bit će super, taj naš prvi koncert. Onak, mogu nas zamisliti. Samo da ove što prije nauče svirati i sve će biti super. Još da znam pjevati to bi bilo milina. Jedini srtni trenutak će biti prvi seks, vjenčanje i to sviranje. Ne znam u čemu bi još mogla naći sreću. Stvarno nemam pojma. Kada me u zadnje vrijeme ništa ne uveseljava. U mom životu nešto jednostavno jako, jako fali. Treba mi ON. Gospodin savršeni kojega do sad nisam našla. Onaj koji me voli i kojeg ja volim. S kojim mogu raditi sve šta hoću i koji će znati šta ja hoću. Onaj koji će me potpuno ispunjavati i zbog kojega ću živjeti. Oh, Bože, samo mi treba neko ko će me pokretati. Ali, zašto se uopće obraćam Bogu (valjda sam pod utjecajem Cobainovog zapisa od jučer) kada me je odavno sjebao. I sad sam ovaka zbog toga. Nema nade za mene. Sve dok ga ne pronađem. NJEGA, gospodina savršenog... Zar tražim previše kad želim samo da me neko voli zbog tog kakva sam sa svim mojim jebenim manama koje su tako jebeno normalne i ljuske. JEL JA STVARNO TRAŽIM PREVIŠE?! ODKADA JE TA LJUBAV POSTALA PREVIŠE?! Ne znam, ovo mi je prvi put da se ovako otvaram na blogu, ali jebi ga, da nisam pukla bi. Moram jer ne znam šta da radim koliko sam nesretna. I ništa, ništa me ne uveseljava jer trenutno samo želim NJEGA, želim ga već duga. Ali nikoako ga ne mogu naći i to me ubija u pojam. Toliko mi je život zbog tog isprazan i to me toliko pati. Toliko sam tužna zbog toga da to uopće na mogu opisati. Totalno sam izgubljena u vlastitim mislima... Ne znam šta još da pišem jer vas ne želim opterećivati vlastitim glupostima, ali ne znam... tako sam SJEBANA onako totalno. Više ne znam šta da radim sa sobom. A najgore je to što svi misle da je to samo Cobainov utjecaj i svi me smatraju osobom koja si je umislila da je on. A TO JE TAKO JEBENO DALKO OD ISTINE. Daleko da dalje ne može biti. JA SAMO CIJELO VRIJEME POKUŠAVAM BITI KO JESAM, ALI MI NE IDE JER JE TO PRETEŠKO. Ne znam, možda neko svaća kako se osjećam. Totalno sam izgubila vlju za sve...Čak mi se ni ne ide van. Ne znam, stvarno ne znam koji kurac da napravim da mi bude bolje. Glupo je pisati da ću se ubiti jer sam kao ona vesela i vedra osoba odavno umrla... A kliničku smrt si još neću priuštiti. NEĆE MENE OVAJ JEBENI SVIJET POKOPATI. NEĆU SILAMA PRIRODE JOŠ PRIUŠTITI TO ZADOVOLJSTVO... Idem sad...
Post je objavljen 10.06.2005. u 18:37 sati.