Kako lijepo piše eleseus. ja bih voljela opet moći pisati nešto nježno i jednostvano, nešto što znači, nešto što bi mi se svidjelo. Zato eleseusu zavidim. Zamišljam svoje ruke s dugačkim rukavima kako konačno nešto rade, moje šlampave, neposlušne, nervozne ruke kako se ozbiljno primaju posla, kako PROIZVODE... Željela bih da se opet spoji onaj nepravilni krug u koji bih bila potpuno uključena a opet iz njega potpuno isključena. Zdrmao me malo danas FL (glupo, znam), odmah sam reagirala. Sad čekam četvrtak za sphorom. Osim toga željela bih još nešto - pisati, napraviti predstavu, dobiti književnu nagrdau, da mi objave članak, da se mogu koncentrirati na čitanje. Jer čitanje je početak svega, iz čitanja dolazi sve dobro i korsino, sve ludo i beskorisno, sve šašavo i ozbiljno i tužno i moje.
Čitam Tako je govorio Zaratustra, cjedim ga već skoro tjedan dana.
ČEKAJ ME
Tebe neće moći ni rakija od mene da odnese
(čekaj me)
shvaćam to dok smišljam što da te donese…
17.3.2005.
Vrijede li stari stihovi, uvijek nešto staro, uvijek nešto prošlo i uvijek potpuna nemogućnost (ovoga puta ne da za boravim ravnicu ili u zvijezde da se ne zagledam, ne) sabiranja.
Post je objavljen 09.06.2005. u 21:49 sati.