Marketing
Ljubav, sjećanja i pomutnje
Sjećanja… Zamisliš kao malen svoju viziju prave ljubavi. Nisi siguran šta je to, ali ostaju ti u podsvijesti slike iz filma dvoje mladih u suton kako šetaju po plaži, ljubavne bajke u kojima princ spašava princezu i njihova ljubav pobjeđuje… od malena smo okruženi pojmom ljubavi.
Onda odrastamo, imamo prve simpatije… malo drugačija razmišljanja o osobama suprotnog (ili istog) spola… Zamišljaš o idealnoj vezi, idealnom momku/curi…pravoj ljubavi koja se čini tako daleka, nedostižna, gotovo nemoguća. Odjednom, bam! Ona ti se desi! Sve ono što si ikad sanjao/la stoji ispred tebe. Gleda te u oči. Tvoja prva prava ljubav ljubi ti usne, drži te za ruku. Govori ti da je vaša ljubav beskrajna… ti to upijaš, popunjavaš si dušu. Gledaš u oči svoju ljubav, znaš da ti ne laže, kad šutite osjećate isto. Poljupci govore više od rječi, pogledi više od dodira, dodiri otkrivaju osjećaje… Izmjenjujete duše. Potom ih stapate u jednu. «Naše duše nemaju množinu, one su jedno.»-govori ti. Ti to osjećaš. Stojiš pokraj osobe koju voliš svakim dijelićom svoje duše, osjećaš da je vaša ljubav toliko jaka da može stvoriti svemir. On/a ti je sve. Viđate se dvaput dnevno, često i tri, a ostatak vremena čujete se telefonski.
« I mrtav ću te volit»-govori ti. Uvjeren/a si da nema veće ljubavi na svijetu od vaše. Držeći za ruku tu osobu osjećaš da se ne drže vaše ruke nego grle vaše duše.
« Mogao bi ovako cijeli svijet obić držeći te za ruku». Ili:
«Da znaš, promatrao sam ove dvije bebe i ovaj mali je gleda u bebu tako zaljubljeno ka da ju voli otkad svijet postoji. Pomislio sam da smo to mi kad smo bili mali». Ti to sve što osjećaš, osjećaš za njega. On ti govori kako si ga promjenila, otkrila mu da je ljubav najjače oružje na svijetu, da ga prije nije bilo briga za ništa, a da sad je… da ste mu ti i njegova muzika «dvije najveće sreće u bijelom svijetu punom mržnje». A onda, baš kao što je došao/došla, odjednom odlući otić, preko noći. « Ne volim te više.» Šta? Molim? Kako? Zar oboje nismo govorili da je ljubav najjače oružje na svitu?! Zar nismo pobijedili? Zar nije trebalo trajati vječno? Ostavljaš me samu? Okreneš se. Stojiš sasvim sam/a. Izgubljena/a… Onaj dio duše koji vam je bio zajednički (jer ste bili jedno) otišao je s njim/njom…Sve što si u sebi s njim/njom izgradio/la srušeno je. Kompletna i sretna osoba u tebi umrla je. Praznina u tebi…koju ništa ne može nadopunit. Trudiš se….ali ne prođe ni dan da neko ne spomene njegovo ime. S tom ljubavi otišao je i dio tebe. Dio koji je bio i njegov/njen. Onda kad taman otupiš na bol, ne osjećaš ju, misliš da je sve prestalo, čuješ pjesmu koja te grozno podsjeća na vas, kao npr.mene- « TNTLC-There's nothing that love can't overcome» od Boo-a. Zamrziš sve što si nekad voljeo/la jer sve šta si bio podsjeća te na njega. Onda odlučiš prošetat da raščistiš mozak. Naletiš na mjesta gdje ste još nedavno sjedili i ljubili se. Gdje ti je govorio/la da te voli. Brao/la ti cvijeće na odmoru ispred škole… Još možeš osjetit poljubac na svojim usnama, toplinu u zraku, kao da su vaše energije ostale tu vječno u zraku, u vječnom poljupcu… To te probode. Probudi onu prazninu u tebi da te malo bocne tek tako da ti bude žao zbog nekih svojih postupaka. Opet si izgubljen… Po tisućiti put pokušavaš naći razloge, ali sve postaje zamršenije i nejasnije. Onda te pljusne realnost. Tvoja bivša ljubav se vratila u prošlost. Onu prije tebe. Stojiš sada, sam/a nakon svega, u bolnoj sadašnjosti, prema neizvjesnoj ali naizgled usranoj budućnosti, nakon svega što je bilo, i promatraš kako se tvoja bivša ljubav vratila u prošlost. Učinila ju sadašnjošću. Baš kao prije nego ste pobijedili, dok je još sve bilo zamršeno i činilo vam se NEMOŽETE bit skupa. Baš kao prije nego si mu/joj se dogodila/o. Kao da te nikad nije ni bilo. Kao da se vaša ljubav nije dogodila. Kao da nije ni pobijedila. Osjećaš se kao pogreška u vremenu i prostoru. Zamrziš sve u što si vjerovao. « Ništa što ljubav ne može pobijedit» postane ti tako usrana, otrcana, prezasićena izreka koju su smislili neki jadnici kako bi ulili nadu da će im se ljubav ipak jednom ostvarit. Mrziš sve. Rađe bi da ti se ta ljubav nije ni dogodila nego da su ovakve posljedice. Onda shvatiš. To više nisi ti. U životu se treba pomorit sa događajima koji nam donose bol i sreću. U trenucima duboke tuge čini ti se da je život nepravedan. Da nisi to zaslužio/la. Život i je nepravedan, ne događa se samo tebi. Da li je život nepravedan i čovjeku kojemu cijele obitelj pogine u nesreći? Djetetu koje se rodi slijepo? Sportašu koji je izgubio nogu i postao invalid? JE. Ali ne treba gubit nadu i zahvalnost, time samo gubimo sebe i snagu po kojoj se razlikujemo. Treba razmišljati drugačije. Život je prilika da osjetimo raj na zemlji. Da osjetimo ljubav. Prilika da osjetimo umjetnost. Da gradimo umjetnost. Da gradimo odnose. Imamo priliku otkriti svijet i tajne svemira. Život je dar. A darovi se ne bacaju. Život nam se događa. Donekle ga sami kontroliramo, ali ostalo prihvaćamo ovisno o našoj unutrašnjoj snazi. Treba jednako hodati i po suncu i po kiši-samo je jedna cesta. Nekad će se desit, naći ćeš šetajući na njoj 100 kn, nekad ćeš ugazit u govno. Tko je jak ovoj drugoj mogućnosti će se nasmijat i nastavit dalje pazeći kuda hoda. Tko je slab, pokleknit će već na pola puta. Nije smrt ta koje se treba bojat-život je. Glavu gore i stisni zube-bitno je preživjet. Za koga? Za sebe. Za ljude koji te vole. Za ljude koje voliš. Za LJUBAV. Ironično, zar ne? Ljubav te zgazi, pa ti daje snagu. Jedno je sigurno:
Ljubav je najjače oružje na svijetu!
THERE'S NOTHING THAT LOVE CAN'T OVERCOME!
Ljudi samo slušajte Boo i kupajte se u suncu i gledajte kako je svijet prekrasan gledajući dijete koje se igra na zemlji kraj vas cijelo prašnjavo i nasmijano- da, baš bez tog djeteta svijet bi bio drugačiji- SVAKO JE VAŽAN I POSEBAN. Aj držite mi se.
Post je objavljen 09.06.2005. u 12:12 sati.