Prijatelje s kojima mogu razgovarati, družiti se i zabavljati, baš kako sam oduvijek zamišljala, pirčati o knjigama i o glazbi, razbijati noću, želim li to? Ha? Hej, ne mogu prestati vući svoju kosu! Molim te! Prokletstvo, Isuse, Jebeni Kriste Svemogući, voli me, mene, mene, mogli bismo pokušati, molim te, nije mi važno ni ako je pred očima svijeta, samo mi treba gomila, ekipa, razlog za osmijeh. Neću te gnjaviti, ah, sranje, sranje, molim te, zar nema nikoga? Netko, bilo tko, Bože pomozi, pomozi mi, molim te. Želim da me prihvate. Moram biti prihvaćena. Nosit ću odjeću koju ti želiš da nosim. Tako sam umorna od plača i sna. Tako sam, tako sam usamljena. Zar tu nema nikoga? Molim te, pomozi mi. POMOZI MI!
Ne, ovo nisu moje riječi. To je Kurt napiso još prije, negdje tamo 1993. Ali upravo se tako ja trenutno osjećam. Prazno, jadno i usamljeno. Treba mi gomila, razlog za osmijeh. Ali tu gomilu nikada neću naći jer mrzim biti okružena gomilom ljudi jer se osjećam nelagodno. A prave prijetelje nikada neću naći jer jednostavno nikada ne skupim dovoljno hrabrosti da s nekim počenem pričati. Oh Bože, zašto sam takva?! Toliko nedruštvena i toliko, toliko usamljena i sama na ovom svijetu?! Ta samoće več i meni, a imam potrebu za tim da puno budem sama) ide na živce. Tako sam izgubljena.
Savaka riječ koju je napisao trenutno opisuje moje razmišljanje i raspoloženje. Čemu je to uzrokovano? Nemam pojma. Najednom, glupost, jebena, znam. Ali svejedno. Do prije par minuta sve je bilo super, sve je bilo ok. Bila sam psihički relativno dobro, dobro istina je da nisam baš pričala i da sam zujala u zid kao i obično i bila u svom svijetu jer ne volim ići u kafiće, na kavi s ovima iz razreda (s njima i nemam baš tema za razgovor). Ali sad se osjećam tako usamljeno. više nego ikada, a cijeli život sam sama i nikada nisam baš imala prijetelja, a još manje onima s kojima ću moći razgovarati. Jer uvijek sam ja bila ona koju su mrzili, čudaknja, osoba koju su gađali kamenjem i zlostavljali psihički, a ponekad i fizički. A sad opet - kao da sam sama na svijetu i nema nikoga da mi pomogne da se osjećam bolje. Kako je to jebeno jadno. Ne znam šta da radim sa sobom. Gdje da odem da mi se stanje popravi. Umirem polako, ali sigurno. Izvana je sve normalno, ali unutra gorim. I niko, baš niko ne zna kako se osjećam jer niko se ne osjeća isto kao ja. I niko se ne može osjećati tako jer su svi bolji od mene, društveniji i ne znam osobu koja je u istoj društvenoj situaciji kao i ja. Sve oko mene su ta nasmješena lica koja jednostavno cijeli svoj život uživaju u životu... Ja jednostavno e mogu i nikada nisam i ne vjerujem da hoći. Ima li tu iko ko se osjeća kao ja, a da to nije Kurt?! Postoji li osoba koje mrzi sebe i svoj život iz dna duše?! Ne, vipe ne postoji, Kurt je umro. Kurt se osjećao koa i ja. I to je valjda razlog zbog kojeg ga ja toliko volim. Zato što njegove pjesme i dnevniček zapise mogu upotrijebiti na sebi. Ne znam šta da još napišem. Opet sam bez inspiracije. Da mi se da pisala bi o Kurtu, ali šta da napišem?! Ne da mi se pisati one gluposti koje se nalaze kod svakoga i koje već svatko zna. Ne znam šta da napravim, izgubljena sam. Jedina dobra stvar danas je štrajk. to znači da nisam odgovarala Latinski. London je uplaćen pa će ići jer bi starcima bio žao da lova propadne. Idem sada, spavati, sanjati, sanjariti o tome da me neko voli i da sam neko drugi. I biti u svom svijetu. Pstoji li u stvrnom svjetu itko?! NE; NE; NE; NE!!!!!!!!! Jedina sjebana, sama, usamljena, nesretna i ostavljena, neprihvaćena, buduća samoubojica. Jedva čekam da si prosviram mozak...
Post je objavljen 09.06.2005. u 10:32 sati.