zvonio mi je sat..jako rano..mrzim taj zvuk koji kao da mi probija sve sive i osjetilne stanice mozga i budi me iz mira i spokoja mog vlastitog svijeta zvanog san..i tjera me da opet iznova budem dio rutine i svakodnevice ljudskog poimanja svijeta. mrzim sat jer je prolazan..pokazuje da imamo još malo vremena..a kada ga gledam..osjećam da mi ističe i život..sekundu po sekundu..vražji stvor koji nam treba ali ga se i bojimo..kazaljkama nam pokazuje da se sudnji dan bliži a grijeha je sve više...i dok ga tako gledam..kao da mi se smije..jer ja starim, ja sam prolazna..a on je sretan jer će uvijek biti tu..on će se regenerirati svake noći u ponoć..krenut će dalje u svoj začarani krug koji ne prestaje..osim ako mu izvadim baterije;)) čudan je to stvor..izmislili smo ga samo da nam pokazuje da nismo besmrtni..barem ne ovdje..da sve prolazi.da sve umire..da se nešto opet iznova rađa..sat je neprijatelj..zbog njega žurimo..zbog njega nemamo vremena za druge.a ni za sebe..on je kriv ako ćemo slučajno zakasniti na vlak..a to nam može promijeniti život..sat je proklet..isto kao i sve što pokazuje da nas jednog dana više neće biti.a to je konkretno sve što nas okružuje..znači, svijet je proklet...da..
Post je objavljen 09.06.2005. u 09:08 sati.