Hm...moram priznati da me ova skraćena cool lista tjera da pišem uredno, makar svaka dva dan...
Bila bih licemjerna kada bih rekla da me ne tangira lista i da mi je svejedno hoće li moje ime biti vidljivo ili ne.
Egzibicionizam i narcisoidnost...valjda...pa to svi imamo u sebi, u određenoj dozi.
Danas sam pričala sa dragim prijateljem o tome kako se više ne osjećamo lijepo i dobro i pametno i važno i ugodno na ovim prostorima.
Prije godinu dana stvari su bile bitno drugačije.
Manje ljudi, kvalitetniji i ozbiljniji postovi, puno dobrog društva, dobre zabave i britkih, neopterećenih misli.
Da.
Danas...znam da me čitaju neki ljudi koji će svaku moju riječ pokušati preokrenuti, koji će u svakom postu pokušati pronaći nešto čime će me nastojati ocrniti, popljuvati i umanjiti u svačijim očima.
Ti judi su u stanju iz najobičnijeg, najbenignijeg posta o prijateljima proglasiti me nimfomankom koja guta sve oko sebe, uključujući i prijateljičinog muža, koji su u stanju reći mi da sam primitivna malograđanka samo zato jer sam se usudila reći da je jedna članica moje obitelji tužna i usamljena jer je u 34-oj sama.
Ti su ljudi u stanju iz mog posta u kojem štujem i veličam svoj divan brak reći da sam plačipizda i da to govorim samo kako bih sebe uvjerila u to.
Svi ti ljudi stvorili su u meni jednu veliku ogradu koja rezultira time da važem svaku svoju riječ, da se sa svakim slovom trudim doreći do kraja, ne bih li slučajno ostavila prostora za krivi zaključak.
Svi ti ljudi iz mene crpe energiju koje još uvijek, hvala bogu, imam i previše.
Evo i sad će me povući za jezik i reći kako spominjem boga a toliko sam toga rekla protiv crkve.
Možda bih mogla krenuti stopama jednog od mei najdražih blogera i prekinuti "gordijski čvor", obrisati sve ovo što sam godinu dana izbacivala iz sebe.
Ali neću.
Previše volim ovaj svoj blog, previše volim ove lijepe komentare i ljude koji su obogatili moj život proteklu godinu.
U posebnom folderu čuvam "pisma obožavatelja" pisma i mailove podrške.
Nikada ih do sada nisam ponovno čitala.
Večeras sam otvorila taj folder i s ponosom gutala sve one riječi koje su mi neki totalo nepoznati ljudi, slali u trenucima nježnosti, slabosti, tuge ili veselja.
Ponosna sam što postoje ljudi kojima sam uzor.
To mi je nevjerojatno jer ja za sebe nikada nisam mislila da bih mogla pružati primjer.
Cura koja je oduvijek "bančila", pušila, pila, psovala, zajebavala se...da bi bila nekome uzor.
Nevjerojatno.
No opet, kad malo bolje promislim...ja se nemam čega sramiti osim što sam jednom, u periodu od 4 dana hodala sa 3 tipa dok me jednom nisu svo troje dočekali za šankom diskoteke.
Eh da...i dva puta sam ukrala žvake iz dućana, a jednom čokoladu.
Iako me ti emocionalni vampiri čekaju iza svakog ugla, ne bojim ih se.
Jedan klik mišem i oni nestaju iz mog života...do nekog lijedećeg puta, do slijedeeg posta koji će ostaviti prostora za dvosmislenost.
Moja publika, moji dragi čitatelji, oni koji moje postove čitaju i shvaćaju znaju kakva sam.
Znaju da kod mene nema zakulisnih igara ni mračnih tajni.
Znaju da mi se ponekad potkrade greška u koracima pa se iz teksta može zaključiti i kako sam poševila prijateljičinog muža.
Znaju me i čitaju me kao otvorenu knjigu.
Jer upravo to i jesam: otvorena knjiga...
Zbog njih sam tu.
Post je objavljen 09.06.2005. u 02:21 sati.