Ah..bila ja tamo..kod njih..da prostite u Vrapču jelte?..
...na kontroli...
kasnila u startu tjedan dana..no dobro...što bi se reklo: šta je tjedan prema vječnosti?.. a pogotovo onima, meni npr. kojoj je vrijeme tak.. vrlo rastezljiv pojam...
No dobro..tražim svoju Doc..kad ono nikad čuli, nema je...aha pa da...pa zar ne znate...ona je bila ovdje samo na specijalizaciji?! Tko me još vodio?..
ja:- pa nitko, sve razgovore od prijemnog, do zadnje kontrole obavljala s njom...i sad ja naravno zbunjena, nitko mi ništa nije rekao. A jel to na psihijatriji dozvoljeno? da uspostaviš kakav-takav kontakt sa nekim, a on ode..(mada mi se nije sviđao njen pristup i tumačenje) ali ajde forme radi, jel'..pravit ćemo se , da smo se nas dvije složile...i pošto sam okarakterizirana kao depresivna, labilna, suicidna..oni meni tako "čenđaju" Doca. E, zdravstvo naše!.
A šta da sam fakat sve to?..ili još bolje...možda sam ja bila dovoljno "komplicirani" slučaj, pa je žena kao nagradno dobila smanjenje roka specijalizacije...tipa..e imala si ovu..sad si kompletna, smiješ ići i napisati disertaciju...a ha ha
Ali ajde nek im bude...
I dobro smislili tamo neki dežurni, da nek se javim na kat, pa ko je slobodan nek me uzme...i nabasala opet na neku kratkotrajnu, ali me je ta odmah upozorila, hvala joj...da je ona tu samo u prolazu...
ali je bila fakat simpatična...ispala sasvim OK, Doc iz Rijeke, drago razumsko stvorenje, ostale mi u spiki skoro sat i kusur...i bla bla prepričala ja njoj sve, kratki početak, da ne velim uvod, zaplet , kulminaciju, rasplet i kraj...ko prava školska zadaća...
...e sadašnje stanje...ustanovih da ipak zbog sve te kemije(4 vrste pilulica) više ne plačem, u stvari više ne cvilim sama nad sobom kao prije...a bilo je..ono-...ustanem, smutim si kavu, pušim, a suze cure, teku, potok...i sama sebi kažem...e evo još jedan, jebeni početak dana...
Dakle toga više nema, ili ako plačem onda je to nešto drugo- dakle ipak tupilo...i mislim si..pa neka je...napokon...
...ali zato sanjam, o Bože ponovno sanjam, napokon, nakon dvije tri godine...pojma nemate vi koji sanjate, kako je to ne sanjati...
I Ri-Doc to sve razumije i drago joj je i veli ona:- eto konačno i ponovno uspostavljate vezu sa svojom podsvješću i super.
I drobim ja njoj, i kažem da sam u komi i da sam čitavo vrijeme znala da nešto ne valja, jer sam stalno imala analizu, samoanalizu, secirala..ali da sam došla do -zida-do kapitulacije...
da mi je u jednom momentu, sve češćeg mog "ištekavanja" mozga, sad na kraju, kad sam sve zasrala,... ipak doprla do svijesti misao..
-" jesam li sad pretjerala?"... i sama ustanovila da mi je apsolutno svejedno...i onda BlackOut- ( dalje znate priču od početka 4. mjeseca)
i da naravno-sve znam
i da naravno- ima toga dosta, da dosta? gomila..
i da naravno- da su starci početak, početka
i da naravno -da se dalje samo nadovezivalo...slijedilo jedno, drugo, treće..
I da želim nešto... konkretno, što će me napokon rastaviti, izanalizirati, defragmentirati, reći sad je to..to i ne seri više po tome, ne sipaj sol i više ne okreći taj nož, rana je zarasla, i više ne boli, i sad se smiješ ponovno složiti, prikopčati i ajde dalje ....pa kako bude
prihvati da su te sjebali....
prihvati da si sjebana...
prihvati da si zajebala...
i popravi što možeš i što vrijedi, ostavi napokon, bez žaljenja ono što ne valja..i izaberi novi put i daj napokon kreni, učini taj jedan korak i prestani više cupkati na jednoj nozi...jer ipak nije sve do tebe..ne ovisi sve o tebi...
ali da bi to napravila, prvo moram preokrenuti i izvaditi utrobu...
I složila se ona ( ma kažem vam da je super pametna) ali želi mi samo reći da za to, ipak treba neovisna educirana osoba, da je to što želim sasvim OK, da je to potrebno, ali nek se samo još malo strpim, da kemija učini svoje, jer je taj proces u koji želim ući,... vrlo intenzivan...,vrlo bolan.... i ponekad, ne tako rijetko... te vozi kao brzi vlak u ponovni mrak i beznađe......zato ne forsiraj...
i kažem joj da sam ljuta, osvetoljubiva na momente, imam zlobne primjedbe...
a ona kaže:-dobro je što ste ljuti, normalno je što ste na njih ljuti, napokon... i na žalost, niste jedini...jer svaka osoba koja djetinjstvo nije provela sa roditeljima, i bila odvojena od njih, iz ovog ili onog izgovora, " opravdanog" razloga, i sl...ima isti taj vaš osjećaj krivice, da je neželjena, ne voljena, nepotrebna...i da je u stvari greška na njoj...taj osjećaj se kad- tad mora raščistiti,,jer bez analize nikad ne postane potpuna osoba...
e tu me dobila komplet...jer dok je ona to govorila, ja sam u glavi čula -klik, to je to...
i dobro...po preporuci idem dalje i evo čekam kemiju...a onda...pa bit će...valjda...
Post je objavljen 09.06.2005. u 00:31 sati.