Kad je god sretnem, Ana me pita jesam li već napisao priču o njoj. Vidjela je da u zapisima spominjem Marka, pa je i ona poželjela biti svima znan dio moga života.
I danas me je upitala isto. Nisam imao snage priznati joj da nikada neću napisati priču o njoj. Priča o Ani ne postoji.
Mogao bih, naime, opisivati njezine tamne oči i svijetao osmijeh, nježne ruke i lake noge, mogao bih govoriti o bojama koje se prelijevaju u staklima njezinih naočala, o dimu cigarete kojem ona daje poseban miris, o pjesmama koje smo zajedno pjevali, ljudima koje smo posjećivali, kavama koje smo pili…
Ali tada bih morao pričati i o onom jednom divnom danu, koji nikada neću zaboraviti. Bez toga priča o Ani ne bi bila priča o njoj, nego o neznanki. Ne bih mogao izostaviti nestrpljivost, zadihanost, nemir u želucu, otkucaje srca, sreću i tajnu. Morao bih pričati o bezgraničnoj nadi da će se sve to još koji put ponoviti i o silnom razočaranju kad sam shvatio da neće.
Morao bih i htio bih, a ne smijem. Ona me navela da joj to obećam. A obećanja se ne krše.
Post je objavljen 08.06.2005. u 23:01 sati.