Ovo mi je prvi post, eksperimentalni, moglo bi se reć. Ne znam još koristiti sve te estetske stvarčice i alate kojima svi vi ovdje baratate, ali valjda ću naučiti.
No, danas mi je za ručak bila maneštra. Kelj, kupus, poriluk. Zapravo sve to skupa, čini mi se. Nisam ni pitala. S dodatkom pancete, koju sam odmah smazala, no ona nije tema. Nije baš ni privlačno izgledalo, ne zahvaljujući mami koja je to skuhala, nego jer to jednostavno ne može izgledati bolje. Onako zeleno, kašasto, niti je za vidjet, niti za omirisat, ali vrhunac je to staviti u usta. Maaaaaajko milaaaaaaa. Ono što me "muči" je što ja to imam u mozgu, na jeziku, u nosu da je meni to tako JAAAAKO fuj i bljak, a neki prste ližu nad time. Genetska greška možda? Znam, znam, to je ona priča "o ukusima se ne raspravlja" pa čak i kad je riječ o samom osjetu ukusa. Ali sveeeeejedno. Kako nekome ta "kaša" može biti bolja od pohanog mesa, pizze, krompirića, kiwija, čokolade??? Evo, sjetite se karfiola kad se kuha. Kako to nekome ne smrdi i to ubitačno???
Zato idem sad pojest "utješni" ručak. Salsa koja je ostala od jučer. Fino propasirana, jer takvu najviše volim, s mrvicu Vegete i origana. I špagetima. Mljaaaaaaac. Kad pomislim na parmezan, samo što ne počnem slinit ko pasić.
Recimo da mi je ovaj post eksperiment za studiju "Blogeri i zelenjava" :)))
Post je objavljen 12.02.2005. u 16:48 sati.