Ima jedna stvar koja čovjeka čini neizmjerno sretnim, koja ga ispunjava nekom posebnom snagom, daje mu volju da i u najtežim trenutcima ustraje….to je osjećaj da je voljen. Nije mi poznato da li ijedan drugi osječaj može osobu ispuniti takvim zadovoljstvom, takvom srećom, kao osjećaj ljubavi. Ali što ti to vrijedi kada opet na kraju ostaneš sam ? Kada ti ta ista ljubav nanese isto toliko boli, koliko ti je i sreće dala. Razmisli malo, koliko je «sretnih» veza uspjelo ? Zar se ne dogodi ama baš svaki put, da kada se prepustiš, kada dozvoliš sebi da zavoliš nekoga, uvijek, ali uvijek to loše završi. Ne mora to biti danas, sutra, ali prije ili kasnije sve to stane. Zar nije tako ? Kako bih ja prvi volio da to nije istina, ali ljubav je još samo jedan osjećaj. Kao što je osjećaj gladi ili osjećaj žeđi, tako je i ljubav osjećaj čija se potreba zadovoljava. U onome trenutku kada je ta potreba zadovoljena, jedino što te može vezati uz neku osobu više nije osjećaj ljubavi, već neki osjećaj odgovornosti. Odgovornosti prema djeci, prema osjećajima onog drugog, prema tko zna čemu, prema svemu ali samo ne prema ljubavi. Tužno….Koji je u biti smisao ljubavi ? Rađanje djece ! Zar ne ? S kime češ imati dijete ? S nekim koga «voliš», a ne s nekim koga «ne voliš». Kakve gluposti ! Zašto ne bih mogao imati dijete s nekim samo zato što ti se ta osoba sviđa u tom trenu ili zato što te nasmijava baš tada ili zato što ti je baš danas došlo da želiš imati dijete s nekim, pa eto našlo se partnera i obavilo se što se trebalo obaviti da bi se nakon devet mjeseci dobilo dijete J Lijepo je biti voljen, lijepo je živjeti sa spoznajom da te netko voli, lijepo je znati da u možda baš tom trenutku netko na ovome našem planetu misli i na tebe. Predivno je to, znam, ali sve je to zabluda. Mislim, ne mora biti zabluda, ali zašto ne bi više osoba istovremeno mislilo na nas. I mi na njih. Cijeli život se mučimo da nađemo onoga «s kime ćemo provesti ostatak našeg života, nekoga posebnog tko će nas ispunjavati osjećajima kakve do sada još nismo osjetili….», a opet ostajemo samo na pokušajima. Zašto ne bi živjeli za trenutke. Na kraju krajeva, od tih malih trenutaka, sastoji se naš život. Zašto ne bi uživali u trenutku i to sa osobom koja nam baš u tom trenutku odgovara. Nema osjećaja boli, samo osjećaj zadovoljstva, sreće, povezanosti….. Povezanosti u tome trenutku, što ne mora značiti da će biti tako i u slijedećem. Ali sretni ste u OVOME trenutku ! Zar to nije najvažnije ? Da osoba bude sretna. Pa makar i na trenutak. Skupi što više takvih trenutaka i bit će ti to više sreće u životu. Nemoj se zadovoljavati sa malim, pucaj visoko….
Post je objavljen 12.02.2005. u 15:56 sati.