Ne mogu reći da nisam ojačala... jesam. Naočigled okoline zapravo nikada nisam niti bila slaba, čak ni onda kad sam se lomila radi njega, radi sebe i radi bezizlazne situacije u koju nas je dovela međusobna neutaživa strast. Uvijek se sjetim Balaša i njegovog stiha "čudna je zverčica strast"...
Tako... jaka sam, slaba sam u sebi, ali još samo ponekad.
Javio se. Naravno da se javio. Pa to je uvijek bilo jače od njega. I od mene, nažalost. Tako da sam opet popustila. Ali ovaj put ne potpuno i on je to osjetio pa je sada sav neki prepadnut. Nisu mu jasne moje reakcije, a boji se pitati jer ne zna kako ću ja na to reagirati. Pa ga gledam s podsmjehom, pravim se jaka. A kad se čovjek dovoljno dugo pravi, ne zna se više osjećat drugačije. Neka. Njemu treba snažan karakter, netko tko će ga spustiti na zemlju kada odleti krilima kojih nema.
A ovaj frajer u blogu ispod. Ne znam kako, zašto niti ptkud me strefilo, ali kad sam ga vidjela pala sam na stolac i piljila u ekran. Tijelo je ostalo paralizirano. Čudan je osjećaj to bio. Najčudniji. Inaće se meni ne dešava da nekog vidim na tv-u i slinim. I tako malo surfam na netu i saznam da je rođen isti datum kao i ja. Još čudnije. To je vjerojatno bio razlog zašto me tako privukao, neka nam je zvijezda zajednička i tako to... Ili je to možda samo zato što ima Brandijeve oči. Da, zato je. Jebiga...
Post je objavljen 12.02.2005. u 14:56 sati.