kroz zatvorene trepavice dopirao je dan, čula sam ga premda se pažljivo skrivao u prozorima iza škura. naglo sam otvorila oči. nepoznata soba, dom proteklog sna bez snova. ništa se neće dogoditi.
u kutu su ljubičasta vrata. liči mi na izlaz. otvaram ih u hodnik. tamo je mnoštvo vrata - vode u neke druge sobe. u njima su zidovi bez namještaja. znam to jer sam tamo već bila. možda davno, a možda sinoć. sjećanje je uvijek jednako varljivo.
na krajevima hodnika su zidovi. obojani ljubičasto da pomislim da su i to vrata. ali nisam više naivna - primjećujem fine razlike izmedu materijala. tanka je nijansa od nepromišljenosti do spontanosti. možda ću i to jednom naučiti.
žuri mi se, kad sam već zakasnila. nemam vremena za sva vrata - netko bi mogao doći. brzo pakujem svoja djela i izbacujem svežanj kroz bijeli dimnjak. njega su zaboravili prefarbati. srećom, jer na tren je ovo izgledalo kao mjesto bez izlaza. misli ipak ne možeš povući natrag.
hoću li se ikad umoriti od bježanja?