Pitam se kako ljudi srednjih godina mogu ostati normalni. Ustajes u tacno odredjeno vrijeme, zavisno od dana u sedmici, dolaziš kući na tačno određen način, i u približno uvijek isto vrijeme, posao uvijek isti, kod kuće vazda isto. Uvijek isti problemi, koji se pak množe...
Trka za novcem i ulaganje novca da podigneš djecu, da ih školuješ, da se ožene i osamostale da bi na kraju mogao da mirno umreš. Kako je život glupo koncipiran, pa trebalo bi najmanje 200 godina da traje da bude koliko toliko dovoljno čovjeku.
Ma odkud mi da pišem o ovome!
Maloprije dođoh kući sa partije remija kod rođaaka. A sad idem surfat po netu i dopisivat se:)
Post je objavljen 11.02.2005. u 22:59 sati.