"Gore, dolje, lijevo, desno" - tako bi se ukratko mogla sažeti noćašnja vožnja. Kako je autobus bio pun, morao sam sjesti na sam kraj autobusa koji je ujedno i najgori dio autobusa jer se zavoji i skakanja ondje najviše osjete. A cesta od Essaouire do El-Jadide je itekako zavojita. A da ne kažem da je vozač vozio po sredini ceste i to 100 km/h. Noćas nismo prevozili ovce, već mačku, a čovjek ispred mene je cijelim putem povraćao na pod što očito nikoga nije smetalo. Kratko rečeno, još jedna luda i nezaboravna vožnja. U El-Jadidu je autobus stigao u 04:00 sata i evo još jednog iznenađenja: budući da je nastavljao za Casablancu, vozač se uopće nije udostojio stati na kolodvoru, već me iskrcao u nekoj ulici te sam morao po noći tražiti put do kolodvora. Na kolodvor sam stigao 10-15 minuta kasnije, malo se odmorio, pustio backpack u garderobi (DH 10) i krenuo u istraživanje grada.
El-Jadida je stari portugalski Mazagan, grad koji su Portugalci osnovali još 1513. godine i držali ga do druge polovice 18. stoljeća, kada je došao u ruke Marokanaca. El-Jadida je jedan od najboljih primjera portugalske vojne arhitekture i zbog toga se od 30.06.2004. nalazi na listi zaštite UNESCO-a. Budući da je bilo rano, odlučio sam najprije prošetati plažom, pogledati izlazak sunca i sačekati da se grad probudi. Kada se gotovo sve počelo otvarati oko 08:00-09:00 sati (kažem gotovo sve jer je danas prvi dan Ramadana i sve trgovine hranom, restorani, kafići zatvoreni su do navečer - jedino sam uspio pronaći ušečereni kikiriki, što mi je bio današnji doručak), krenuo sam u istraživanje starog grada Mazagana ili Cité Portugaise. Odmah nakon glavnog ulaza ukazala se katolička crkva, jedna od mnogih koje su Portugalci izgradili u gradu. Nažalost, danas se one sve koriste u druge svrhe - kao škole, skladišta, trgovine... Bilo je zanimljivo prošetati ulicama starog grada i prebaciti se u prošlost i zamisliti Portugalce kako gospodare gradom. Mnoštvo zanimljivih starih kuća s prekrasno izrađenim ulaznim vratima, prozorima i balkonima. Iznenadilo me je da na zidovima još uvijek vise stare ploče s portugalskim imenima ulica. Portugalce se može "okriviti" i za veliku podzemnu cisternu koja postoji u starom gradu i koju sam posjetio (DH 10). Šetnja po gradskim zidinama malo me podsjetila na naš Dubrovnik. Samo što je Dubrovnik daleko bolje uređeniji. Šteta što je stari grad Mazagan u veoma ruševnom stanju jer doista ima potencijala da postane turistički magnet. Samo kad bi se malo uredio.
U 11:00 sati napustio sam El-Jadidu i krenuo put Casablance, moje posljednje destinacije u Maroku, destinacije kojom se zatvara kružna marokanska tura. Autobus je koštao DH 19 i došao je u Casablancu u 13:00 sati na Gare Routiere Oulde Ziane na rubu grada. Za DH 20 uzeo sam taksi do željezničkog kolodvora Casa-Voyageurs s namjerom da ondje ostavim backpack u garderobi i krenem u šetnju Casablancom. Dođem tamo, a ono hladan tuš! Niti na Casa-Voyageurs niti na Casa-Port kolodvorima više ne postoje garderobe. Drugim riječima, tegli backpack sa sobom. Odmah mi se smučila Casablanca. I sjetio sam se Rabata. Malo pomalo, s backpackom na leđima, uputio sam se prema centru. Za razliku od ostalih marokanskih gradova, s izuzetkom Rabata, Casablanca je veoma moderan grad. To je rezultat francuske obnove grada po uspostavljanja protektorata 1912. godine nakon što je francuska vojska bombardiranjem, pod izlikom da štiti Euopljane u nemirima koji su neposredno prije izbili u gradu, sravnila ga gotovo sa zemljom. Nakon toga počela je izgradnja grada kojeg Francuzi pretvaraju u ekonomsko i kulturno središte Maroka što je ostao do današnjeg dana. Casablanca je tako tijekom stoljeća promijenila nekoliko vladara: Portugalci osnivaju grad (Casa Branca), Arapi ga preuzimaju i preimenuju potom u Casablanca zbog mnoštva španjolskih trgovaca koji su ondje živjeli, potom dolaze Francuzi i konačno ponovno Arapi tj. Marokanci 1956. godine. Danas Casablanca ima oko 3,2 milijuna stanovnika i najveći je grad Maroka. Od spomenika grad nema puno za pokazati: samo nekoliko zgrada iz francuskog doba i zapravo jedina građevina koju vrijedi posjetiti je golema đamija Hassana II koja je 1993. godine izgrađena na obali Atlantika, nakon 5 godina gradnje. Gradilo ju je 10.000 marokanskih radnika, po nacrtima jednog francuskog arhitekta, a po uzoru na starije veličanstvene đamije po drugim marokanskim gradovima. Gradnja je koštala oko 600 milijuna USD i financirana je dobrovoljnim prilozima običnih građana. Đamija Hassana II je treća po veličini vjerska građevina na svijetu (može primiti oko 25.000 vjernika + oko 80.000 na vanjskim platoima) i ima najviši minaret na svijetu (210 m) koji se vidi iz velike daljine. Šteta što je danas petak jer je petkom đamija zatvorena za posjetitelje. Inače, ovo je jedina đamija u Maroku koju ne-muslimani mogu posjetiti. Ipak, zadovoljio sam se promatranjem đamije sa suprotne obale u kasno poslijepodne.
Na putu prema Casa-Voyageurs uspio sam izmoliti tost sa sirom i šalicu kave u jednom kafiću. Znam da je Ramadan, ali više nisam mogao izdržati. Cijeli dan sam na ušečerenim kikirikijima koje sam jutros kupio u El-Jadidi. Dobro da Marokanci imaju obzira prema strancima. Čak su me na ulici u El-Jadidi i kasnije u Casablanci pitali jesam li jeo i želim li nešto pojesti. Casablanca je večeras izgledala sablasno pusta: tu i tamo prođe neki auto, ista stvar s pješacima, sve zatvoreno osim par kafića u kojima par ljudi pije kavu. Zamislite centar Zagreba ili nekog drugog našeg većeg grada bez žive duše u 18:00-19:00 sati. Vlak za aerodrom ide svakih sat vremena s Casa-Voyageurs kolodvora (prvi u 06:05 sati, a zadnji ide prema aerodromu u 22:05). Ja sam uzeo onaj u 19:05 tako da sam već prije 20:00 sati bio na aerodromu, smjestio se i očekivao let za Bamako u 22:45.
Što reći nakon 12 dana o Maroku, a da još nisam rekao. Prekrasna zemlja, dobri, ali uglavnom siromašni ljudi. Isprva, po dolasku u Maroko, osjetio sam veliki šok, razlika u kulturama je ogromna. A opet lako smo pronašli zajednički jezik. Kad se stvori imunitet na tzv. "vodiče" i ostale gnjavatore, uživanje u Maroku je još veće. Tijekom ovog putovanja po Maroku posjeto sam od modernih gradova Rabata i Casablance, preko ribarskih gradića Essaouire i El-Jadide te tradicionalnih imperijalnih gradova Fesa i Marrakecha do siromašnih sela u okolici Sefroua i Rissanija i nepregledive pustoši Sahare. Imam dojam da sam uspio vidjeti razna lica Maroka. Kada bih trebao napraviti TOP5 onoga što sam vidio, odmah bih na prvo mjesto stavio safari na devama i noćenje u pustinji, potom 2) Essaouira, 3) uživanje u šetnji feškom medinom u subotu kad nema gužve (uživanje u njenim zvukovima, mirisima, slikama...), 4) marokanska hrana i piće i 5) promatranje običnih ljudi i razgovor s njima. Maroko je moja preporuka svima.
Avion za Bamako krenuo je u 22:45 i na moje iznenađenje bio je pun gotovo do zadnjeg mjesta. Nisam znao da toliko ljudi putuje u Mali, a posebice toliko turista.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:46 sati.