Pomraćina Mjeseca. A u mojoj glavi sumrak svijetova. Kakve li se to stvari događaju? S jedne strane ubojice slobodno šetaju našom planetom,a dijete ukrade lizaljku i šalje ga se na doživotnu robiju!? Zar svaka jedinka sama za sebe ne zna šta smije a šta nesmije raditi? Možda će zvućati pretendenciozno, možda bahato, ali smatram da jedinke koje rade na štetu drugih treba eliminirati! Asimilacija ne dolazi u obzir,jer... vuk dlaku mjenja, ali ćud nikada! Pa mislim stvarno,kakvi si to ti persona prika!? Pod eliminirati,ne mislim smjestiti im metak između očiju u nekoj mračnoj uličici, na stražnjem ulazu neke lokalne birtije. Pod «eliminacijom» podrazumjevam udaljiti ih iz našeg društva, transportirati ih na najudaljeniji planet naše galaksije! Pustiti ih da žive bez svih modernih sitnica koje život čine beskrajno lakšim i ugodnijim. Prepusiti ih samima sebi i tek nakon nekoliko miliona godina provjeriti koji je stupanj razvoja dosegla njihova civilizacija. Ne dozvoliti im doticaj s nijednim drugim živim bićem, koje bi moglo ubrzati njihovu evoluciju «from ground zero»!
To bih onda smatrao potpunom prilagodbom na suživot s drugim živim bićima u našoj galaksiji. Naravno,pod pretpostavkom da društvo sastavljeno od tako egocentrično tripoidnih osoba,moće opstati, a da ne uništi samo sebe. Jer u našem društvu...oni su poput virusa u krvi. U početku su u nezamjetnoj manjini, ali kako vrijeme prolazi, tako se i njihova fluktuidnost u društvu povećava. Svakoga dana dolaze u kontakt s nezaraženim krvnim stanicama, napadaju ih u pokušaju preobrazbe na njih same. Ponekad uspiju, ponekad ne. Ali svaki njihov uspijeh, puno je veći dobitak za njih, nego njihov im neuspjeh kao dobitak za nas. Protiv virusa u našem tjelu borimo se antibioticima. Na koji način se borimo protiv virusa u našem društvu? Zašto svaki «antibiotik» u obliku pravedne persone u našim životima, na kraju uvijek ispadne «persona non grata»? Zar ne može svaki pojedinac biti antibiotik za ona zaražena krvna zrnca oko sebe?! Jer ako se dvije-tri zdrave krvne stanice suprostave jednoj stanici zaraženoj virusom, nema šanse da iz te bitke izađu zaraženi!
Ali sve to treba krenuti od jedinke kao takve, prika....zdravo krvno zrnce okruženo gomilom virusom zaraženih stanica oko sebe, nemože puno toga napraviti. Čim podigne svoj glas u pokušaju da postigne nešto dobro, ne samo za sebe, nego i za ljude oko sebe, proglase ga heretikom, spale na lomaći,pošalju na najudaljeniji planet naše galaksije....tek najbolji prijatelj svih mučenika, vrijeme, pokaže da su oni u svoje doba bili «antibiotici» za društvo u kojem su živjeli. Ali antibiotik se treba konzumirati 3x dnevno, a ne ponekad, jer virus ima mogučnost mutacije, razvije imunitet i onda je potrebna puno veća količina antibiotika da ga se suzbije. A nerijetko se dogodi i da postane imun na određenu vrstu antibiotika, pa potraga za novim penicilinom može potrajati godinama...a u extremnim slućajevima, lijek ne uspijeva niti biti pronađen!!! Tijelo onemoćalo od virusa,pokušava još samo jedna gutljaj zraka oplemenjenog antibiotikom udahnut, u nadi da će tim posljednjim gutljajem zraka u svoje tijelo unijeti i potrebnu dozu antibiotika koja će mu pomoći da pobijedi te viruse u sebi. Tako i društvo onemoćalo od virusa u sebi, prepušta se molitvi, poput ribe na suhom koja se moli svome Bogu da barem jo š jednom zapliva u moru spasa. Društvo treba paziti, njega treba graditi, svaki dan ga treba zalijevati dozom dobrote i ljubavi, da bi se jednog dana naši potomci mogli osvrnut prema prošlosti i reći:»Ostaviše nam visoke standarde, potrudimo se da ako ih već nemožemo nadmašiti, ne spuštamo!».
I zato još uvijek stojim iza toga da viruse u našem društvu treba eliminirati....na ovaj ili onaj način.....
Post je objavljen 11.02.2005. u 19:29 sati.