Zanimljiva su ova druženja u Centru. Dolazim iz svijeta gdje su priznate i dogovorene vrijednosti u društvu kojima su prožeti odnosi među ljudima. Stvorili smo sliku svijeta po sebi prilagođujući se životnim neumitnostima. Kao jedinke uklapamo se u to bolje ili slabije. No i to uklapanje je relativno, jer pitanje je tko što od života traži, pa i nudi. Život, kao rijeka, nosi nas, svojim smijerom, a većinom nemamo vremena vidjeti kuda, i što se to zbiva.
Zauzeti smo slikom svijeta u sebi i svojim određenjem, po sebi, u njoj. Vidimo li što radimo? Za to treba pogledati sebe, ali ne po željama svojim, već po onome što stvarno jesmo. Pokušavam to i jasno mi je da tada moram priznati sve oko sebe. Susrećem tada i tebe. Vidim tu i tebe, Božidare, s tvojim nezadovoljstvima i površnošću u pomirenju s onim što ne želiš. Vidim tu i tebe, Ivane, s tvojim revoltom i suprostavljanjem u prvom koraku spontano. Vidim tu i tebe, Tomislave, kako te događaji iznenada odvlaće u područje gdje nije lako kontrolirati ono što se zbiva. Vidim tu i tebe, Fabijane, u nadi da će jednom doći vrijeme kada će te priznati kao snažna i jaka. Vidim tu i tebe, Ivana, kako čvrsto čuvaš svoj svijet, mada svako tolko negdje nešto pukne i tada pokušavaš aktivnije čuvati ono što vidiš da imaš. Vidim tu i tebe, Ana, kako svoje viđenje sebe čuvaš dublje od drugih u sebi.
Svi mi već znamo što će se to uglavnom zbivati kada Mladen i Marina dođu. Igrati ćemo se crnim i bijelim kamenčićima, a da to sve ima neki jači zajednički smisao raditi ćemo turnir. Natjecati ćemo se. U dobroj igri biti će nam dobro i zanimljivo. Za dobru igru dati ćemo dio sebe za vrijeme dok igra traje.
I tako danas su Darko, Božena, Jasmin i Mihael ostali do kraja u igri, a ostali nekako izgubiše odnos prema njoj. Tomislav Vrbančić je nakon drugog kola, kada je sa pobjedama u sve četiri partije, vodio, jednostavno nestao s mjesta igre. Što se desilo; neznam. Ivan i Božidar su igrali neku svoju igru. Go im je bio onako usput, a glavno je bilo zadirkivanje drugih. Povremeno su prelazili granice svakog ukusa. Božidar je otišao ne odigravši niti jednu partiju s Ivanom u trećem kolu, a potom ode i Ivan, vjerojatno vidjevši da je ostao bez kompanjona. Fabijan nije htio igrati s Mihaelom, ali je ipak nakon toga ostao u igri. Nije to baš lijepo, ali Miki je naučio da ga puno njih preskače. Ana, što je za nju neuobičajeno, odustaje nakon četvrte runde. Ivana često odustaje prije kraja. Dolazi do mene; traži tablicu s rezultatima i bez riječi prekriži sebe i ode. Na to sam već navikao. A Fabek, kaže kako ni on neće više. Gego, tek što je došao, i to kasnije, morao je gore u sobu. Zovu ga.