Nije li fascinantno da upravo sve, što čini našu ljudsku interakciju sa materijom iz okoline, dolazi inicirano misaonim impulsom? Šalica kave ne skače ujutro na naša usta sama od sebe. Ruku podižemo i prinosimo šalicu kave na naša usta. Fascinantno? Pa i nije baš, reći će netko. No fascinantno je da je tu šalicu kao i našu ruku podigla naša misao. Pomisao da nam treba gutljaj kave. Misao je ta iskra koja je upalila reakciju. Poput svjećice na motoru automobila koja pali smjesu plinova te rezultira radom motora. Zadržimo tu činjenicu pri kojoj možemo punopravno izreći dvije istinite tvrdnje:
1. Mislima upravljamo sami sobom.
2. Mislima djelujemo na okolinu.
Ove dvije tvrdnje i činjenice; proizašle iz dnevno nama poznatog primjera. Osnovne su dvije činjenice, na kojima možemo graditi sve ono što mislima možemo učiniti.
Kao što smo išli korak nazad da bi shvatili što pokreće ruku, možemo i korak naprijed. Što smo dobili popijenom kavom? Budnost, užitak, možda i društvo u kojem smo ju popili. Ako se u svakom trenutku osvrnemo na dvije strane uzročno posljedičnog kontinuuma - možemo vidjeti da sa jedne strane postoji uvijek stvarni uzrok a sa druge stvarna posljedica. Zamislimo uzročno posljedični kontinuum kao jedan lanac, Na taj lanac možemo beskonačno mnogo karika nizati – kako na jednoj tako i na drugoj strani lanca. Cijeli lanac čini cjelinu i svaka karika istog lanca - dio je te cjeline. Prekine li se lanac, dobivamo dva lanca, gdje svaki od njih ima svoj kraj.
Tako je i sa Uzročno posljedičnim kontinuumom. Misao je uzrokovala pokret ruke, ruka strujanje zraka, pomicanje šalice, titraje na površini šalice kave te na kraju specifičan okus našim ustima; koji nam je pak proizveo ugodu i budnost.
S jedne strane kontinuuma nalazi se misao a sa druge strane bilo koja od karika. U našem slučaju zadnji je osjećaj ugode.
Možemo opet zaključiti je misao u našem primjeru bila pokretač osjećaja ugode.
Vjerujem da vam u ovom trenutku pada na pamet niz misaonih uzročno-posljedičnih kontinuuma.
Zašto smo ovdje izbanalizirali neke osnovne prirodne pojave? Samo zato da shvatimo da misli možemo postaviti kao ishodište našeg kontinuuma.
Možemo otići i dalje u pravcu uzročne strane kontinuuma te se upitati što nas je natjeralo da mislimo tako kako mislimo. Cijela priča sada bi otišla u neke vjerske i pomalo energetske sfere pitanja postojanja nas i univerzuma. Stoga ćemo se ovdje ipak zadržati na našoj toliko moćnoj „misli“ kao početnoj točki uzročne strane misaonog kontinuuma.