Danas smo bili na nekoj javnoj tribini o AIDS-u u Filadramatici,i bilo je ful dosadno...najviše mrzim kad negdje potrošim dosta vremena, a niš novo ne čujem, naučim ili vidim...al dobro...uglavnom,ne pišem post o tome... u pauzama su se izvodile kao neke točke, i svirali su učenici iz glazbene škole...i dok sam ih slušala tako me uhvatio neki filing užasan,joj,ful sam u biti bila ljuta na samu sebe...jer sam totalna kukavica....još kao klinka sam krenula u glazbenu školu,mama je svirala klavir kad je bila mala,sestra isto....pa ono,i mene upisali...super mi je bilo u početku...nije bilo naporno,imala sam dosta slobodnog vremena...a kad bi bile neke audicije,profesorica bi rekla-Moraš ić!...i ja,iako bi mi bio bed i trema,uvijek bi je poslušala...to su bili oni mali koncertići, kad bi me ponosna mama obukla u neku svečanu haljinicu i onda bi ja odsvirala pola stranice i svi bi pljeskali i čestitali mi....
eee...onda,nakon 6 godina osnovne,treba upisat srednju...ja sam je nastavila,ne toliko zbog toga jer sam bila luda za klavirom....više zbog toga što mi je društvo bilo ok,i što sam dobila stipendiju,pa mi je mjesečno 700 kn dolazilo na račun....predobro je to kad ne moraš tlačit starce za pare,i kad znaš da je to baš tvoj zarađen novac...al onda je sve to postalo naporno,jako naporno...imala sam masu predmeta;klavir,solfeggio,polifonija,harmonija,komorna,povijest glazbe,glazbeni oblici,zbor...i po cijele dane sam bila u školi...ono u 8 gimnazija do 2, pa od 2 do 8 glazbena...ne stigneš jest, a kamoli bilo šta drugo...pa glava nabijala svaki dan, pa dođeš doma oko 9 mrtav umoran i kao uzmeš knjigu da malo učiš...al jednostavno ti mozak ne funkcionira....frendovi se poslije škole šeću Korzom, idu na kave,pitaju ideš s nama....a ja:ne...moram u školu...opet....Skoro sam odustala,ali ipak nekako sam izgurala do kraja,i završila tu srednju....
a taj filing, dok sam ih danas gledala, me uhvatio jer sam takva kukavica...i mrzim tu glupu tremu...kad sam malo odrasla, skužila sam da neće mene nitko silit da sviram negdje javno, ako je mene strah i ako imam tremu....pa sam počela profesorici neš muljat ovo ono...i uvijek bi se izvukla...mrzila sam taj osjećaj kad čekaš svoj red i slušaš ovoga prije sebe kako svira,i sav se treseš,ruke ti se znoje i sve note u glavi ti se pomiješaju....ufuf....daj,još uvijek imam traume od toga....a ovi moji frendovi bi jedva čekali koncert da pokažu to što su navježbali....ah....baš sam mutava....kažu da trema sa vremenom nestaje....al moje je vrijeme prošlo...tako da ako i vi imate tremu kad nešto morate raditi pred puno ljudi, nemojte samo odustati kao ja....jer će vam kasnije biti fuuul žao.... :(
Post je objavljen 11.02.2005. u 00:00 sati.